Posljednjih godina svjedočimo trendu da se istina prikriva i minimizira, te da se zamjenjuju termini i teze. Pojedinci i kolektivi u našoj domovini, ali i susjedstvu usuđuju se i pokušavaju prikriti karakter oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. Terminom rat pokušavaju prikriti klasičnu vojnu agresiju i svima nametnuti osjećaj krivice i tako izbalansirati zločine. 

Minimiziraju status i broj žrtava, tvrdeći kako su svi žrtve, iako je jasna razlika između žrtve i zločinaca, kao što je između nebesa i zemlje. Jasna je razlika između plana i slučajnosti, između napada i samoodbrane, čak i za one koji nisu bili žrtve, koji su stajali po strani i gledali sa distance. Koji danas predstavljaju „velike humanitarce“, odnosno manipulatore i falsifikatore. To rade za malo ličnog interesa, što je uvredljivo i zaslužuje osudu i kaznu. Nezamislivo je da je neko imao toliko drskosti i bezobrazluka da Jevreje nakon Holokausta pozove da ne insistiraju na analizama i jasnom definisanju zločina i zločinaca. Govoreći im ginuli su i oni koji su sprovodili ili pokupšali sprovesti Holokaust, pa su svi poginuli „žrtve“, pod izgovorom „žrtva je žrtva“ i nije važno kako/gdje je i zašto je stradala?!

Danas kada se svakodnevno i nemoralno žrtve pozivaju na šutnju i samo/zaborav potrebno je više nego ikada do sada glasnije i direktnije govoriti u ime žrtava i o njihovim žrtvama, kako bi se odagnao strah i bol od zaborava. Ne želeći i ne zagovarajući kulturu žrtve, nego samosvijest i kulturu pamćenja. 

Neprihvatljivo je da neko krajišku majku Havu Tatrević ili Halimu Ibrahimagić poziva da jedna zaboravi šest, a druga pet ubijenih sinova?! Zločinci ni poslije 20 godina nisu priznali istinu i prihvatili odgovornost za svoje zločine. Institucije nisu zadovoljili pravdu, smanjile ljudsku tugu i bol, zbog toga što je mnogo onih koji nisu kažnjeni. Kako kaže poslovica “kazna ne ispravlja nijednu nepravdu, ali može spriječiti stotinu drugih!”. 

Kazna ne može vratiti vrijeme, ali kazna može biti prevencija zlu i primjer drugima šta ih čeka za to zlo. Kazna bar prouzrukuje strah od kazne. Protivnici pomirenje su zločinci koji ne priznaju zločin, ne prihvataju odgovornost i ne suočavaju se sa posljedicama svojih zločina. Kao i oni koji negiraju genocid, pa je potrebno razviti političke, ekonosme i druge mehanizme u domaćim i međunarodnim odnosima, kako bi im onemogućili posljednju fazu genocida.

Presuda Međunarodnog suda pravde u slučaju BiH protiv Srbije i Crne Gore donesena je 26. februara 2007., nakon čeka su uslijedile brojne diskusije i zaključci da se radi o političkoj presudi u kojoj se izvršeni genocid u BiH i to nad Bošnjacima ograničava na jedan prostor i vrijeme - Srebrenicu i Juli 1995. 

Iako poznati historičar Smail Čekić, tvrdi da je genocid i drugi zločini izvršeni u kontinuitetu sa manjim ili većim oscilacijama, tokom agresije na RBiH, od Septembra 1991. do kraja 1995. Tome svjedoče koncentracioni logori, odnosno organizovano pojedinačno i masovno ubijanje, masovne grobnice, hapšenje, deportacija, prisilni progon i deportovanje, sistemsko i masovno silovanje i seksualno zlostavljanje djevojčica, djevojaka, žena i starica, uništavanje privatnih i vjerskih objekata, itd..

Najmasovniji pokolji bili su u regijama od po desetak opština sa bošnjačkom većinom stanovništva u Podrinju, Posavini, Semberiji, Potkozarju i u dolinama Une i Sane. Tako je Miloševiću u međupresudi (ICTY) dokazana genocidna namjera i postojanje genocidnoh plana da se unište Bošnjaci kao nacionalna grupa, kao i utvrđeno postojanje dovoljno dokaza da je u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Bijeljini, Ključu i B. Novom izvršen genocid, kao i u dr. gradovima.

Logori i grobnice u Prijedoru

Prema raspoloživim informacijama, agresor je u BiH formirao preko 650 logora i zatvora, gdje je zatvoreno oko 130.000 hiljada civila. Na području Bosanske krajine bilo je preko 150 logora, a danas to svjedoči preko 1000 gorbnica. Prijedor je grad sa najvećim brojem najzloglasnijih logora i masovnih grobnica, ne samo u Krajini već i u Bosni. 

Prijedor je iz popisa 1991., imao 112.543 stanovnika (49.351 Bošnjaka, 47.581 Srba, 6.316 Hrvata, 6.459 Jugoslovena i 2.836 ostalih), koje su zločinci većinski mučili i ubijali, a preživjele stanovnike prisilno protjerali i raselili. U preko stotinu svjetskih gradova, pretvorivši ga u pustinju i grad grobnica, većinom Bošnjaka, Hrvata i ostalih. Njegovi nekadašnji stanovnici prošli su kroz najteže, nezamislive muke, a današnji ga nazivaju krajiškom „Srebrenicom“.

Najzloglasniji logori u tom gradu bili su Omarska jedan od najvećih koncentracionih logora po broju zatočenih odnosno ubijenih. Kroz logor je prošlo je do 4000 logoraša, od kojih je većina Bošnjaka i nešto Hrvata (stariji ljudi, žene, djeca, invalidi, gluhonijemi, itd.) 

U jednom od pomoćnih objekata rudnika pod imenom „Bijela kućica“ ubijeno je više stotina logoraša, među njima oko 200 intelektualaca. Keraterm u nekadašnjoj tvornici keramičkih pločica prošlo je više od 3000 Bošnjaka i Hrvata civila, koje su pojedinačno ali i masovno ubijali. 

U logoru su vršena silovanja i zlostavljanja žena, djevojaka i djevojčica od 7 do 14 godina, koja su nakon toga umirala, a silovanja je vršilo i po 20 stražara nad jednom ženom. Svjetska javnost saznala je za Trnopolje 5. avgusta 1992. godine, nakon što su novinari Independent Television News (ITN-a) napravili snimke o zatvorenicima iza bodljikave žice. A, fotografija logoraša Fikreta Alića objavljena je na naslovnici časopisa Time. 

Logor u kojem su zatvorili oko 25000 hiljada ljudi, najviše žena, starijih i djece. Stražari logora tukli su logoraše željeznim polugama, palicama i drugim predmetima. U ovom logoru je za samo deset dana ubijeno pojedinačno i masovno više hiljada civila.

I danas se ekshumiraju tijela iz brojnih grobnica kao i masovne grobnice Tomašica, jedne od najvećih masovnih grobnica pronađenih u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. 

Ona krije hiljade tijela i ona je simbol drugih hiljade i nešto grobnica o kojima piše Jasmin Odobašić iz Instituta za nestale, u knjizi „Hiljadu grobnica u Bosanskoj Krajini 1992. - 1995. On dokumentuje 128 masovnih, 116 zajedničkih, 886 pojedinačnih, u kojima je do sada ekshumirano 4.697 tijela. 

Među njima 314 žena, 136 djece ubijenih stogodišnjaka, slijepih i gluhonijemih osoba, logoraša bačenih u jame i rudnike sa hiljadama relevantnih dokumenata, zapisnika i fotografija koji potvrđuju ekshumaciju i identifikaciju žrtava, čiji se ostaci danas ukopavaju na više različitih lokacija: Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići, Bišćani, Skela i Kamičani (geografski redosljed iz pravca S. Mosta ka Banjoj Luci).

Za zločine u Prijedoru u Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije (ICTY) i pred pravosuđem u BiH osuđeno je desetine Srba na zatvorske kazne u ukupnom trajanju više stotina godina.

20. juli dan kolektivne dženaze i ukopa u Prijedoru – krajiškoj "Srebrenici"

Bosanska krajina predstavlja geohistorijsku cijelinu, a Krajišnici specifični i prepoznatljivi po mnogo čemu. U vrhu te piramide prepoznatljivosti stoji inat i ponos, koji ih je puno koštao i još uvijek plaćaju visoku cijenu tih ideala. Oni su navikli da ih se zove kada treba braniti i graditi državu, te kada treba glasati i trpiti. 

Ne izvinjavaju se kada sebi i drugima govore istinu pa su još daleko od očiju kamera i fotoaparata, osim kada im nacionalna, politička i druga elita dolazi u predizbornim godinama. Ne gledaju ne državne institucije, ne mole za pomoć, pa su se samoorganizovali ekshumirali, identificirali i sahranjivali svoje najmilije.

Tako se Krajišnici, svakog 20. jula na dan kolektivne dženaze i ukopa u Prijedoru – krajiškoj „Srebrenici“, opraštaju od žrtva genocida, u dolinama rijeke Une i Sane. Stisnu zube i šutke, krajičkom oka gledaju koje i odakle došao i pokazao da ne učestvuje u ograničavanju zločina genocid na jedan prostor i vrijeme. Gledaju ko je došao da iskaže spremnost da podijeli njihovu tugu i bol, da suosjeća sa njima, jer oni dozvole i pokazuju samo iskrenim prijateljima. Pred neprijateljima ne dozvoljavaju emocije i ne pokazuju suze.

Od "Lista Krajiškog inata" do Kozarca – krajiškog ponosa

Krajišnici prije prepoznaju tuđi bol i patnju, pa su tako prepoznali Sarajevo i Sarajlije kao žrtve najveće i najduže opsade u historiji modernog ratovanja, zbog 1479 dana opsade Sarajeva. Srebrenicu kao svjetsko licemjerstvo prema Podrinjcima i izdaju sigurne zone UN-a. Hercegovinu, Posavinu i Semberiju itd. Nisu sebični i pokazuju kako dostojanstveno podnose tugu i bol. Posljednjih godina poručuju da ne žele protokolarno obilježavanje datuma nesigurnosti, naivnosti i stradanja, nego analiziranje, predviđanje i razvojne planove da se naivnost i ovisnost o drugima ne ponovi, i to ni u kojoj sferi ljudskog života i međuljudski odnosa.

Oni inat simbolično predstavljaju kroz simbol „List Krajiškog inata“ koji obavezuje pamćenje, inat zločincima sa čijih ruku još kapa krv i zlu licemjerstva međunarodne zajednice. A, njihov stvarni ponos je Kozarac, koji je praktično kolektivni i kontinuirani razvoj i napredak, kroz lični i zajednički uspjeh, u nauci, tehnici, sportu, biznisu... pojedinaca i kolektiva u domovini i po dijaspori. 

Upravo je Kozarac, na relaciji Prijedor - Banjaluka, najbolje mjesto da realiziraju ideju i projekat Muzeja genocida u Bosanskoj krajini, sa imenima žrtava, njihovim ličnim dokumentima i predmetima, dokaznim materijalima, presudama, te raznim multimedijalnim sadržajima, sjećanjima i iskustvima žrtava. Krajišnici bi time po ko zna koji put pokazali da ih niko u konačnici nije pobjedio kada se inatio sa njima, pored dostojanstva inat i ponos je jači i izraženiji od svega, on za njih život znači!

Vrijeme je da se preživjelim žrtvama ili potomcima žrtava odagna strah, da vide da godine koje su prošle i koje će proći, nisu i neće biti godine zaborava. Obaveza je da se prema svjetski afirmisanoj istini zločina genocida u Krajini prisustvuje i/ili adekvatno obilježi 20. juli dan kolektivne dženaze i ukopa u Prijedoru, kako ne bi učestvovali u ograničavanju zločina genocid na jedan prostor i vrijeme.

Podsjetimo, danas će biti ukopano 16 žrtava, a najmlađa je Samed (Hase) Jakupović, koji je imao samo 19 godina kada je ubijen.