Na današnji dan 1832. godine, u Rijeci je rođen Ivan Zajc, kompozitor, dirigent i pedagog, utemeljitelj hrvatske opere i jedan od najznačajnijih muzičara u Hrvatskoj u 19. vijeku.

Jan Nepomuk Zajc (Zaytz), Ivanov otac, bio je Čeh, koji se kao vojni službenik sa suprugom Anom, Ivanovom majkom, doselio u Rijeku, 1830. godine. Kako je bio i muzički obrazovan i talentiran, Ivanov otac se povukao iz vojne službe i zaposlio kao dirigent u Riječkom kazalištu. A napisao je i dvadesetak kompozicija, uglavnom plesnih melodija i koračnica za klavir. Tako je Ivan odrastao u muzičkoj sredini i prve poduke dobio od oca, a zatim od mjesnog učitelja.

Prvi nastup u javnosti Ivan je imao već kao 15-godišnjak na jednoj dobrotvornoj priredbi u Riječkom kazalištu, kada je na violini, uz pratnju oca, izveo „Rondo“ Jozefa Majsedera (Joseph Mayseder). Godine 1844., komponuje svoje prvo djelo „Ouvertura“, a dvije godine kasnije i prvu operu.

Kao izuzetno talentiran i s već 20 napisanih kompozicija, Ivan odlazi, 1850. godine, u Milano na konzervatorij, nakon kojeg se vratio u Rijeku i preuzeo očeve dužnosti, jer su mu i otac i majka preminuli dok je bio na završnoj godini studija.

Ostavio ogroman opus djela

U oktobru 1862. godine, Zajc je otputovao u Beč, gdje je u početku radio kao profesor u Pjevačkom i operskom institutu društva Polyhymnia. Već naredne godine u Beču se izvodi prvo Zajčevo djelo opereta “Momci na brod!”, a tokom njegovog boravka u Beču izvedeno je 11 njegovih djela s blizu 140 izvedbi.

Krajem 1869. godine, Zajc je imenovan direktorom opere koju je trebalo osnovati, te redovnim učiteljem i direktorom muzičke učionice Narodnog zemaljskog glazbenog zavoda u Zagrebu, zbog čega se s porodicom iz Beča seli u Zagreb početkom 1870. godine. U Zagrebu je nastupao i kao dirigent u pozorištu, koje se tada zvalo Narodno zemaljsko kazalište u Zagrebu.

U februaru 1895. godine, Zajc je za zasluge na području muzike imenovan vitezom, a 1908. godine je na vlastitu molbu penzioniran. Godine 1912., JAZU ga je imenovala počasnim članom.

Zajc je preminuo 16. decembra 1914. godine, ostavivši za sobom ogroman opus od gotovo 1200 raznovrsnih djela za orkestar, za komorne sastave, za klavir, zatim 19 opera, 26 opereta, scensku muziku, oratorij “Oče naš”, 50-ak kantata, 19 misa, 14 Ave Maria, 200 zborova i 170 solo pjesama. 

U Milanu otvorena operska kuća La Scala

U italijanskom gradu Milanu je, na današnji dan 1778. godine, otvorena čuvena operska kuća La Scala, koju je projektovao italijanski arhitekt Đuzepe Pjermarini (Giuseppe Piermarini).

Jedna od najpoznatijih svjetskih operskih kuća sagrađena je kao zamjena za Teatro Regio Ducale koji je izgorio 25. februara 1776. godine. U La Scali su nastupali najslavniji svjetski operski umjetnici poput Marije Kalas (Callas), Marija del Monaka (Monaco), Renate Tebaldi, Franka Korelija (Franco Corelli), Mirele Freni, Lučana Pavarotija (Luciano Pavarotti) i mnogih drugih.

Operska sezona u La Scali počinje tradicionalno svake godine 7. decembra, na dan sv. Ambrozija, zaštitnika Milana, a sve predstave se moraju završiti prije ponoći.

U La Scali je smješten i muzej sa zbirkama slika, skica, kipova, kostima, te drugim stvarima povezanim s historijom ove operske kuće, a poznata je i zbog Akademije za scensku umjetnost koja obrazuje muzičare, tehnički personal i plesače.

Prije 90 godina umro Dinko Šimunović

Dinko Šimunović, hrvatski književnik i učitelj, umro je u Zagrebu na današnji dan 1933. godine.

Pažnju kritike privukao je svojom pripovijetkom "Mrkodol", 1905. godine, kojom se svrstao u vodeće noveliste hrvatske moderne književnosti.

U svojoj prozi Dinko je slikovito opisivao život u Dalmatinskoj zagori uz epske i lirske portrete. Mnogi književni kritičari njegove novele proglasili su vrhunskim ostvarenjima hrvatske književnosti, jer je imao poseban talent da spoji narodno i umjetno, što do tada nije uspijevalo piscima prije njega. A zanimljivo je da su u njegovim djelima glavni likovi uglavnom žene (Rudica, Duga, Đerdan, Muljika itd.).

Najpoznatije Šimunovićeve pripovijetke su “Muljika” (1906.), “Duga” (1907.) i “Alkar” (1908.), a novelističke radove je objedinio u zbirkama "Mrkodol" (1909.), “Đerdan” (1914.) i “Sa Krke i sa Cetine” (1930.). Napisao je i dva romana – “Tuđinac” i “Porodica Vinčić”, a 1918. je odštampao dijelove trećeg nedovršenog romana “Beskućnici”. Posthumno mu je objavljena zbirka “Posmrtne novele” (1936.).