Američke izbore između Kamale Haris (Harris) i Donalda Trampa (Trump), prema procjenama, odlučit će svega sedam država, u kojima se mrtva utrka vodi između dva kandidata, prema dosadašnjim anketama, dok se za ostale 43 države gotovo sa sigurnošću može prognozirati ishod.

Većina država u SAD dosljedno glasa između demokrata i republikanaca - između 2000. i 2016. godine 38 država glasalo je za istu političku stranku - ali „swing države“ manje su predvidive.

Političke kampanje i stručnjaci dugo su se usredotočavali na države kao što je Pensilvanija jer kandidatima nude priliku da skrenu glasače s ograde i osvoje željene glasove elektorskog kolegija. Posljednjih godina također su imali moć utjecati na same izbore.

No, šta su uopće „swing države“? Kako se tolika politička moć koncentrirala u samo nekoliko država i je li to pošteno?

Ko su elektori

Jedini razlog zbog kojeg koncept „swing države“ uopće postoji je jedinstveni način na koji SAD provode predsjedničke izbore: s elektorskim kolegijem.

SAD ne biraju predsjednike na temelju nacionalnog glasanja. To je u biti 50 zasebnih državnih izbora plus Distrikt Kolumbija. U posljednjim desetljećima dva su predsjednika izabrana zahvaljujući Elektorskom koledžu iako su izgubili po ukupnom broju glasova - Džordž Buš (George W. Bush) 2000. i Tramp 2016. godine.

Nakon objave rezultata izbora, ljudi predstavljeni kao elektori, imenovani od svih 50 država i Distrikta Kolumbija, šalju svoje glasove za predsjednika i potpredsjednika Kongresu na temelju rezultata prebrojavanja glasova u njihovoj nadležnosti.

Mejn i Nebraska proporcionalno dodjeljuju svoje birače, ali ostalih 48 država i Distrikt Kolumbija imaju sistem pobjednika koji uzima sve, što znači da sve svoje birače dodjeljuju kandidatu koji osvoji većinu glasova.

U većem dijelu zemlje, kandidat koji pobijedi državu čak i s malom razlikom dobiva sve elektorske glasove te države. Predsjednički izbori 2000. između Buša i demokrate Ala Gora sveli su se na razliku od samo 537 glasova u jednoj promjenjivoj državi, Floridi.

Prema Davidu Šulcu (Schultz), profesoru političkih nauka na Univerzitetu Hamlin, to nije ono što su osnivači Amerike imali na umu kada su stvorili sistem za koji su se nadali da će spriječiti veće države da imaju nepravednu prednost na nacionalnim izborima.

- Ideja je bila da Elektorski koledž spriječi zanemarivanje malih država. Ali, ono što smo u praksi dobili najmanje posljednjih 150 godina, a možda čak i duže, da neke države doslovno odlučuju pobjednika izbora bez obzira na ukupan broj glasova - kaže Šulc.

Šta je „swing država“

Prema Šulcu, četiri različita kriterija određuju „swing države“ - prvo, „swing države“ su bojno polje. Predsjednički kandidati i njihove kampanje često posjećuju ta mjesta kako bi izborili glasove u njima.

Drugo, to je konkurentna država. Za Šulca to znači da je margina pobjede pobjedničkog predsjedničkog kandidata manja od pet posto glasova.

Treće, ove države smatraju odlučujućim. Na prošlim izborima, kandidat koji bi osvojio većinu ovih država, osvojio bi mjesto predsjednika. Samo na osnovu raspoloženja u ovim državama može se manje-više odrediti ko će na kraju završiti u Bijeloj kući.

Četvrti je takozvani faktor preokretljivosti. Je li ova država „klackalica“ između političkih stranaka? Naprimjer, Pensilvanija je bila za Obamu 2012., Trampa 2016. i Bajdena 2020 godine.

Čak ni unutar „swing država“ nije svaki glasač „swing glasač“. Šulc sugerira da bi ovogodišnje predsjedničko natjecanje moglo ovisiti ne samo o promjenjivim državama već o promjenjivim distriktima unutar država. Procjenjuje da bi pet posto glasača u pet okruga u pet država moglo odrediti ishod ovogodišnjih izbora.

- Za mene se ova predsjednička kampanja svodi na možda 150.000 glasača koji su odlučujući - rekao je Šulc.

Dok se za čak 43 države plus Distrikt Kolumbiju već sada sa sigurnošću može reći koga će birati za predsjednika. Pensilvanija, Sjeverna Karolina, Džordžija, Mičigen, Arizona, Viskonsin i Nevada bit će države koje će odlučiti predsjednika u novembru.

Zašto neke države mijenjaju izbor

„Swing“ stanja ne moraju nužno ostati „swing“ zauvijek. Arizona je tek nedavno postala „swing država“, nakon što je decenijama birala republikanskog kandidata, dok su dugogodišnje „swing države“ poput Floride i Ohaja postale pouzdano republikanske.

Politički stručnjaci kažu da mnogi faktori mogu pomoći transformirati državu u „swing državu“ ili pretvoriti „swing državu“ u plavu ili crvenu.

Naprimjer, povećana politička polarizacija jača međustranačke podjele diljem zemlje.

Također, kretanje ljudi diljem SAD zbog poslova, penzionisanja i drugih razloga mogu uzrokovati demografske promjene - uključujući fluktuacije u rasnom i etničkom sastavu države - koje mogu promijeniti političko tkivo tog područja. Imigracija također može igrati ulogu.

- Upravo sada, ono što je postalo neka vrsta bojnog polja su ona predgrađa drugog i prvog prstena oko urbanih jezgri koja su prije bila mnogo pouzdanija republikanska. Ali zbog promjenjivog dnevnog reda i naglaska na društvenim pitanjima, to je postalo sasvim zrelo polje za demokrate - kazao je Šulc.

Budući da su „swing države“ toliko važne za ishod predsjedničkih izbora, kampanje obično troše mnogo novca i vremena na njih.

Moć „swing država“ također može smanjiti odziv birača u drugim dijelovima SAD, gdje su stranačke većine jače i ljudi osjećaju da njihov glas možda nije bitan. Ako znate da će vaša država postati republikanska, zašto glasati za demokrata, razmišlja se.

Nekoliko je studija čak sugeriralo da bi politički ključne „swing države“ mogle dobiti neka dodatna savezna sredstva.

Manje pošteno

Za Šulca, prevelika moć koju imaju „swing države“, moć koja potječe iz Elektorskog koledža, učinila je predsjedničke izbore manje poštenima, naročito za glasače u ne-swing državama diljem SAD koji se nadaju da će se njihov glas čuti.

- Iako bi koncept „jedna osoba, jedan glas“ trebao vrijediti kada su u pitanju predsjednički izbori, to ne znači jednak utjecaj - rekao je Šulc i dodao: “Neki glasovi zapravo su važniji od drugih.”

Bilo je pokušaja promjena. Pokušaj zaobilaženja elektorskog kolegija, koji se naziva Nacionalni međudržavni sporazum o popularnom glasanju, doveo bi do toga da države dodijele sve svoje birače pobjedniku nacionalnog glasanja, a ne pobjedniku te države. Iako to ne bi eliminiralo Elektorski koledž, imalo bi učinak izbora predsjednika na temelju ukupnog broja glasova. Sedamnaest država i Distrikt Kolumbija tu su ideju pretvorili u zakon.