Danas se obilježava Dan sjećanja na holokaust. Šest miliona ubijenih Jevreja crni je bilans koji su za sobom ostavile snage nacističke Njemačke i njenih saveznika.

Krajem 2021. na poziv Ministarstva vanjskih poslova Republike Poljske novinar "Dnevnog avaza" boravio je u studijskog posjeti Poljskoj. Tokom svoje posjete posjetio je i mjesto zloglasnog nacističkog logora Aušvica. U nastavku donosimo njegov tekst iz oktobra 2021. mjestu najvećih užasa nacističkih zločina. 

Suština užasa

Aušvic-suština užasa najmonstruoznijeg režima u prošlom stoljeću. Najzloglasnija „fabrika smrti“ nacističke Njemačke. Ako ste imalo učili historiju, odgledali „Pijanistu“, „Šindlerovu listu“, „Život je lijep“ ili neki od stotina dokumentaraca, onda znate o čemu je riječ. A, zapravo, ne znate ništa, ma koliko slika, statičnih ili pokretnih, da ste vidjeli.

Rediteljska ruka Spilberga ili Polanskog umije maestralno prenijeti dubinu ljudske patnje na veliko platno. No, sve to je neuporedivo s osjećajem jeze koji osjetite čim prijeđete onu čuvenu kapiju na kojoj stoji mudri, a zastrašujući natpis - „Arbeit Macht Frei“ (Rad oslobađa), koji vas uvodi u središte pakla.

Ako ste laik, prizori koje zatječete nisu možda ono što ste gledali u filmovima. Dočekuje vas gomila ukusno poredanih zgrada od cigle, okruženih drvećem i uredno pokošenom travom.

- Nemojte da vas ovaj prizor iznenadi. Znate, ove su barake izgrađene prije dolaska nacista, ovdje je boravila poljska vojska, Nijemci su po okupaciji ove objekte pretvorili u logore - govori mi vodič u Aušvicu Lukas Lipinski (Lukasz) kao da se pravda. Objašnjava da je logor prvo korišten za poljske zarobljenike, da bi nakon 20. januara 1942., kada je donesena odluka o „Konačnom rješenju“, tj. o potpunom istrebljenju Jevreja, bio ubrzano pretvaran u najveće jevrejsko stratište.

Ipak, kada uđete već u prvu od baraka dostupnih za javnost, nećete imati nikakve dileme na kakvom ste mjestu. Prvo što prođete je muzejski hodnik, u kome se nalaze fotografije izgladnjelih, obješenih, strijeljanih ljudi ili fotografije ljudi koji u rukama nose kofere, šerpe, namještaj… Očigledno potpuno nesvjesnih da idu pravo u smrt.

U sredini stoji mapa Poljske, s Aušvicom u sredini i ključnim centrima iz kojih su dovođeni zatvorenici. Neki su do Aušvica stizali za nekoliko sati, neki su putovali danima. Često uz malo vode i koru hljeba. Mnogi ne bi preživjeli sam put.

Obilazimo barake, danas muzeje, koje svjedoče o suštini izopačenog i monstruoznog karaktera nacističke ideologije. Sve ih nastoje očuvati u originalnom stanju.

Predmeti žrtava, kreveti, odjeća, koferi, gomila sačuvane obuće… Na koferima su žrtve ispisivale svoja imena, datume i mjesto rođenja. Vjerovali su da će jednog dana doći do njih, pa da ih prepoznaju i da se zna. Na jednom od njih piše Jena Bauman (Jenna Baumann), rođena 1939. Nije dugo poživjela.

Fotografije, stotine fotografija. Na jednoj od njih nacistički ljekar stoji ispred grupe tek pristiglih zatvorenika. Pokazuje rukom nadesno. Razvrstava ih. S desne strane fotografije vidimo drugu grupu zatvorenika kako odlaze u plinsku komoru. Put nadesno je put u smrt. 

Fabrika smrti

Zatim nailazite na zid s fotografijama žrtava, s njihovim datumom rođenja, zanimanjem, datumom dolaska u logor i datumom smrti. Stotinama njih. Pedantni Nijemci su ažurno vodili podatke o svima koje su ubili ili će tek ubiti. Fotografirali bi ih po dolasku radi identifikacije. Logorska izgladnjivanja, šišanja naćelavo i mučenja potpuno su izobličila ove ljude, tako da ih uskoro više nisu mogli po fotografijama identificirati. Nacisti su se sjetili novog rješenja - da ih tetoviraju u svrhu identifikacije. Neki su preživjeli svega nekoliko dana, pojedini i nekoliko mjeseci. Rijetko ko da je premašio godinu.

- Sve smijete fotografirati, osim jedne prostorije - napominje vodič na početku obilaska.

- Šta je u toj prostoriji - upitah.

- Vidjet ćete kada dođemo do nje - odgovara on.

Dolazimo u tu prostoriju. Pokazuje na izlog s lijeve strane, svjestan da nije potrebno dodatno objašnjenje. Petnaestak metara prostora napunjeno je s nekoliko tona ljudske kose, mahom ženske. Primjećujem lijepo uvijene, plave pletenice? Kome li su pripadale? Nekoj djevojčici, djevojci, odrasloj ženi…? Ko li je u takvim stravičnim uvjetima razmišljao o uređivanju kose i želio biti lijep u najvećem paklu?

Nijemci nisu ništa prepuštali slučaju. Odmah po dolasku u logor, žrtve bi ostavljale na gomilu gotovo sve predmete koje bi ponijele sa sobom.

Nakon što bi ih ubili, revnosni njemački vojnici bi pregledali da nije kome eventualno ostao kakav prsten, lančić ili zlatni zub. I, dakako, ako bi plinsku komoru ili strijeljanje dočekali s kosom na glavi, ošišali bi je po ubijanju. Od kose su se pravili brojni predmet.

Bila je to čitava „industrija smrti“. Vodeće njemačke korporacije, od kojih većina djeluje i danas, aktivno su učestvovale u toj industriji. Logoraši bi danju odlazili u njihove fabrike kao besplatna radna snaga. Nakon što bi ih fizički istrošili, poslije nekoliko sedmica, maksimalno mjeseci, bili bi ubijeni. To su oni koji su zbog toga što su bili sposobni za rad imali sreću da požive malo duže. Mnoge bi ubili nekoliko dana po dolasku. Bolesne i nesposobne za rad ubijali bi odmah. Naravno, vojnici su industriji prodavali sve što se od žrtava moglo iskoristiti za daljnju proizvodnju - od tekstila, proteza do kose.

Srce pakla

Odlazimo u zloglasni Blok 11. On je služio kao zatvor. Zamislite zatvor u paklu Aušvica? Svaki od zatvorenika koji bi napravio i „najmanji izgred“ bio bi poslan u zatvor. Iz njega, uglavnom, ne bi izlazio živ. Ćelije za izgladnjivanje, ćelije u kojima su pacijenti morali stajati uspravno svu noć nakon što bi danju radili… Unutra je bila i neka vrsta improviziranog suda, koji je vodio Gestapo.

Presude su, uglavnom, bile smrtne. Ispred objekta je zid pred kojim su strijeljali žrtve u potiljak. To su bili oni sretni, koji su imali „lakšu“ smrt. Danas je tu spomen-obilježje na kojem se pale svijeće i ostavlja cvijeće. Posjetioci pred tim zidom stoje i mole se za ubijene.

Dalje nam Lukas pokazuje prostorije u kojima su vršili medicinska istraživanja nad zatvorenicima. Objašnjava da im je glavna preokupacija bila što brže pronaći način sterilizacije jevrejskih žena. Nacistima u luđačkoj, izopačenoj mržnji ni fizičko istrebljivanje Jevreja nije bilo dovoljno. I sterilizacija je mogla zatrebati.

Izlazimo izvan prostora bodljikave žice. Malo dalje, s desne strane, nalaze se barake u kojima su boravili njemački oficiri, a još malo dalje vila u kojoj je stolovao upravnik Aušvica, zloglasni Rudolf Hos (Hoss).

Ispred nas je plinska komora. Jedina sačuvana u cjelini. Ulazimo u nju. Razmišljam kako je desetinama hiljada ljudi to bio prvi, ali i posljednji ulazak. Kroz četiri otvora njemački vojnici ubacili bi otrovni plin ciklon B. Žrtve bi, usljed gušenja, trovanja i u najgorim mukama, umirale i po 20 minuta.

U Aušvicu je ubijeno više od milion ljudi.

- Koliko je bilo stražara - pitam vodiča.

- U početku oko hiljadu. Kasnije nešto više od četiri hiljade - odgovara on.

Da, dobro ste pročitali. Tih 4.000 stražara ubilo je više od milion i po ljudi, nemoćnih pred silom oružja, straha, izgladnjivanja i mučenja.

- Kao da sam došao u središte pakla - govorim vodiču.

- Ovo je tek prvi krug - reče on.

Ovo je bio tek Aušvic I, administrativni centar. Kompleks se sastajao od tri glavna logora. Najveći užas je bio u onom drugom logoru, Birkenauu.

Nakon posjeta Aušvicu I., administrativnom centru i prvom objektu u kompleksu nacističke industrije smrti, automobilom krećemo u nekoliko kilometara udaljeni Aušvic –Birkenau. Vrijeme je hladno, tmurno, oblačno....

Stižemo pred nebrojeno puta viđenu veliku kapiju kroz koju prolaze vozne šine.

Hitlerova izopačenost

Vodič Lukaš objašnjava da je direktna željeznička pruga do Aušvica i kroz njega napravljena tek 1944. Razlog je što su Nijemci, zbog panike uslijed vojnih poraza i gubitka teritorija, odlučili da proces istrebljenja Jevreja što je moguće više ubrzaju. Sistematični monstrumi koji su vodili nacističku industriju ubijanja zaključili da će genocid učiniti efikasnijim i uštedjeti na vremenu ako pruga bude vodila direktno do gasnih komora.

Postoji li uvjerljivija i jasnija slika svog stepena izopačenosti Adolfa Hitlea i njegovog režima? U trenucima kada si već uveliko krenuo da nepovratno gubiš teritorije i rat, kao svoj glavni prioritet postavljaš to da što više ubrzaš proces istrebljenja jednog naroda, ne bi li uspio pobiti što je moguće više ljudi prije nego što izgubiš rat i budeš zaustavljen.

Ono što zatičete u Birkenau je ona slika koju većina nas ima kada pomislimo na Aušvicu – nepregledno prostranstvo s jednoličnim poredanim drvenim barakama s obje strane. Logor Aušvic-Birkenau bio je centralno mjesto nacističkog užasa u Aušvicu i u njemu je bio zatočen najveći broj ljudi. Bio je podijeljen na deset odjeljaka razdvojenih elektrificiranim ogradama od bodljikave žice. Poput Aušvica I, bio je potpuno pod kontrolom SS jedinica. U Birkenau su zatvorenici bili striktno podijeljeni. Logor je sadržavao posebne odjeljke za žene i muškarce, te poseban odjel za Rome.

Stajemo negdje na sredinu puta. Na šinama stoji drveni željeznički vagon. U jednom ovakvom su žrtve dopremane u logor. U stočnim i teretnim vagonima. Često su putovali danima u prenapučenim vagonima bez vode, hrane ili toaleta. Koliko ćete vremena provesti u vagonu, zavisilo je uglavnom od udaljenosti mjesta iz kojeg su vas deportovali. Zbog velike gužve većinu putovanja se stajalo, a poneki su bili izgaženi na smrt kad bi pali pod noge. Po dolasku u logor obavljala se selekcija u kojoj je velika većina (do 75%) odmah preusmjerena na „tuširanje“ (gasne komore), dok je manji dio biran za robovski rad. „Robovima“ je od 1943. na lijevu podlakticu tetoviran broj na koji su se morali odazivati. Naravno, vaš vijek trajanja i kao roba u logoru bio je uglavnom oko nekoliko mjeseci, rijetki su preživljavali godinu, kada biste, bolesni, izgladnjeli i nesposobni za dalji rad i sami dolazili na red za gasnu komoru, a zamjenjivala bi vas nova, svježa radna snaga koja je svakodnevno pristizala.

Gasne komore

Birkenau je sadržavao najveću populaciju zatvorenika, a u ovom logoru ubijen je i najveći dio ljudi.

Idemo do gasnih komora koje se nalaze na kraju logora, izvan bodljikave žice. Iza njih već započinje šuma. Početkom septembra 1941. SS je u Aušvicu I proveo prve testove Ciklona B kao sredstva masovnog ubijanja. Prve žrtve na kojima su se izvršila ova genocidna testiranja bili su sovjetski i poljski zarobljenici. "Uspjeh" ovih pokusa doveo je do izgradnje prve gasne komore u Ašuvicu I u kojem su koristili ovaj ubojiti gas za masovna ubistva.

No, kako su shvatali da im je jedna plinska komora premala za plan masovnog genocidnog istrebljenja, u prvoj polovini 1942. SS je premjestio ubilačke operacije u Aušvic-Birkenau, pretvarajući dvije seoske kuće neposredno izvan ograde logora u plinske komore. Bunker I počeo je s radom u proljeće 1942., a veći Bunker II sredinom ljeta 1942. godine.

Uskoro su se i ti prostori za gasne komore pokazali nedovoljnima za planirane razmjere masovnog istrebljenja. U razdoblju od marta do juna 1943. unutar Aušvic-Birkenaua izgrađene su četiri velike krematorije, svaka s plinskom komorom, područjem za isparavanje i krematorskim pećnicama. Istrebljenja su prestala u bunkerima I i II kada su krematoriji od II do V počeli s radom, iako je Bunker II ponovno stavljen u funkciju tokom deportacije mađarskih Jevreja 1944. Kada bi vam ubacili Ciklon B u gasnu komoru, u prosjeku biste čak oko dvadeset minuta umirali u najgorim mukama gušenja, trovanja i gorenja utrobe.

Gasne komore danas stoje u ruševinama. Kada su se sovjetske trupe približile Aušvicu, snage SS-a su, u cilju prikrivanja vlastitih zločina, digli u vazdu sve gasne komore i veći dio baraka. Kamene ruševine danas svjedoče o najprepoznatljivijem simbolu jednog monstruoznog režima.

Historijska lekcija

Vodič me odvodi do jedne od baraka. U trenutku posjete Aušvicu, mnoge od njih su u fazi reastauracije. Lukaš mi objašnjava da se ispod kompleksa nalaze velike količine vode, zbog čega imaju veliki problem s održavanjem baraka, ali nastoje sve sačuvati u izvornom stanju. Zemljani pod i mnoštvo spojenih daski poredano na spratove koje su predstavljali krevet, uglavnom su sav sadržaj ovih baraka. Zatvorenici su u početku spavali na podu, a kasnije sa porastom njihova broja spavali su na tim drvenim dvo- i trospratnim krevetima. Kupatila sa toaletima su bila vrlo primitivna i njihova je upotreba bila strogo ograničena. Odjeća i donji veš su se mijenjali svakih nekoliko mjeseci, a i čista je odmah bila prepuna uši i buha. Periodično se vršilo uklanjanje ušiju za logoraše, ali to je često bila još veća tortura. Ljeti su tuševi bili vrući, a zimi ledeni. Logoraši su po snijegu morali goli trčati do svojih baraka. „Nova“ je odjeća odmah bila prepuna nametnika koji su živjeli u slami i daskama u tzv. krevetima. Vodič ističe da je uši bilo toliko da se slamarica, u kojoj su spavali, micala. Redovni sustanari bili su Vam i pacovi.

Oni koji nisu umirali u gasnim komorima, umirali bi od bolesti i pothranjenosti. Nacisti su zatvorenike ciljano iznurivali teškim radom i gladovanjem. Doručak u Aušvicu obično se sastojao od pola litre mlake tekućine koju su SS-ovi zvali kafa. Večera se najčešće sastojala od komada hljeba sa nešto svinjske masti ili margarina i povremeno sa 100 grama slane svinjetine.

Nakon posjete barakama iza bodljikavih žica, sporim korak krećemo prema izlazu. Poljski kolega me pita, pravdajući se kako ne želi biti nepristojan, da li sam, s obzirom da sam iz Bosne, imao možda gubitke u porodicu. Odgovaram mu potvrdno, opisujem mu iskustvo moje porodice, brutalno četvrogodišnj iživljavanje nad civilima u Sarajevu, genocidu u Srebrenici, masovnim zločinima u istočnoj Bosni....

- Kako li nakon svih ovih užasa i dalje mogu postojati političari i ljudi koji vjeruju da na ovom svijetu postoje manje i više vrijedni ljudi, narodi, rase...., pita se Lukaš dok razgovaramo.

Šutim. Razmišljam o Bosni. Nisam više siguran da li je kod nas 1941. ikada i prošla.

Izlazimo iz logora. Tmurno vrijeme u tom trenu zamjenjuju zrake sunca koje je iznenada odjednom granulo.

Njemačko iskupljenje

Koliko je današnja Njemačka odlučna iskupiti se i sa sebe trajno sprati sramotu nacističkog perioda, pokazuje i lista donatora Memorijalnom kompleksu u Aušvicu. Uvjerljivo na prvom mjestu najvećih donatora nalazi se Savezna Republika Njemačka, koja je kompleksa donirala čak 120 milion dolara. Na drugom mjestu su Sjedinjene Američke Države sa 17 miliona dolara, a na trećem Poljska sa 10 miliona.