Banja Luka je imala veoma povoljan geografski položaj, četiri rijeke, od kojih je Vrbas bio velika, Vrbanja srednja, a Crkvina i Suturlija male rijeke, tako da su svojim hidrokapacitetom i uvjetima upotrebe njihove vode pružale raznovrsne mogućnosti za stanovnike grada.

Osim navedenih rijeka, Banja Luka je imala i posebni resort zvan banje ili ilidže, gdje su se na malom prostoru nalazili brojni i, što je veoma važno, različiti termalni izvori sa tri vrste voda. Voda s ovih izvora se sakupljala u naročitim bazenima izgrađenim pod svodovima kupola iz kojih je otjecala, tako da se sama čistila.

Srpska agresija i primitivizam

Takvih je banja bilo tri na broju, a zvale su se Hadžijin, Ebin i Šeranića haus, dok su dvije banje, jedna po imenu Šugavica i druga Direklija, imale vode koje su bile ljekovite. Šugavica je imala hladnu vodu ljekovitu za kožu, a Direklija veoma toplu vodu koja je pomagala kod teških reumatičnih stanja.

Cijeli taj kvart je bio veoma lijep i predstavljao je urbanu cjelinu u Gornjem Šeheru. Nažalost, srpska agresija i primitivizam uništili su ovaj raritet i historijsku vrijednost koja je krasila grad na Vrbasu i kompletirala spektar voda koje su u njemu izvirale ili kroz njega tekle.

Kao urbana tvorevina Banja Luka je građena savršeno i imala je odlične i uz to raznovrsne pozicije za gradnju više vrsta naselja, kako na brdašcima tako i u ravnicama, kako uz rijeke i potoke tako i u kompaktnim prostorima. Bila je bogata izvorima za život.

Imala je veoma povoljne komunikacije sa zapadom i istokom nekadašnje države, a okolina, posebno Lijevče polje, bila je bogata svim vrstama poljoprivredne proizvodnje, što je omogućavalo veoma povoljne uvjete za život.

Orijentalna smicalica: Čija je baklava bolja

Banjalučani su bili poznati po svojoj dobroj naravi i po dobrom i ugodnom životu. O tome kako su živjeli i kakva im je bila životna filozofija govori veoma plastično anegdota koju je u svom putopisu ostavio poznati osmanski putopisac Evlija Čelebi. 

Upoređujući Banjalučane i Sarajlije, Evlija kaže kako među stanovnicima ta dva tada najvažnija grada u Bosni postoji spor, jer da Sarajlije, koje su ljubomorne na Banjalučane jer je sjedište Ejaleta Ferhat-paša smjestio u Banjoj Luci, optužuju Banjalučane kako žive raspusno i sve dadoše na jelo i piće.

Nasuprot tome, Banjalučani govore kako su Sarajlije škrte i kako kroz džam (staklo) umaču sir. Rekavši kako on ne želi da bude arbitar u tom sporu, ipak je konstatirao da može potvrditi da su Sarajlije odista štedljive i da o tome govori činjenica da ne žele pozvati zidare iz Dalmacije da im ozidaju magaze od kamena, nego svoje momke šalju u obližnje šume gdje sijeku japiju, pa im skoro svake godine čaršija izgori, jer se zapali od žeravice koju su uobičajili ostavljati na mangalama da bi ujutro mogli odmah i lahko potpaliti vatru i proizvesti novu žeravicu kako bi grijali dućane.

Evlija je tome dodao jednu tipičnu orijentalnu smicalicu, tj. govoreći kako neće da presuđuje u tom sporu, on je, kazavši kako mora priznati da je najbolju baklavu pojeo u Banjoj Luci, ustvari jasno presudio o tome ko je škrt, a ko je džomet, tj. ko ne žali da dobro počasti gosta.

Odista su, a Muhamed se toga dobro sjeća, Banjalučani bili dobre volje, rado su primali goste, priređivali teferiče i ugošćavali nepoznate putnike i voljeli udoban život i druženje, a uz to i pjesmu i svirku, pa nije nikakvo čudo da je u Banjoj Luci nastao veliki broj naših sevdalinki, da su nastali prvi, i to privatni tamburaški orkestri i pjevačka društva, kao i da je Banja Luka bila poznata po vrsnim sevdalijama.

Zona koja je zvana Pod orasima

Muhamed se sjeća da je u Banjoj Luci postojao običaj da svaka porodica koja je držala do svog ugleda priredi jednom godišnje teferič za rođake i komšije i da su se ti teferiči odigravali u Gornjem Šeheru, na Šehitlucima, na rijeci Vrbanji kod sela Vrbanja, na Adi ispod Rebrovca ili u Trapistima, a da je posebna poslastica bio cjelodnevni izlet i teferič u Ilidži u selu Slatina, gdje se odlazilo ranim jutrom u kočijama i ostajalo do noći, a vraćanje je dolazilo u obzir samo u vrijeme mraka. 

Isto tako, o sklonosti Banjalučana ka teferičima najbolje je govorila zona koja je zvana Pod orasima.

Odgovornost svih ljudi za dobro svih

Bila je to desna obala Vrbasa, od poznatog kupališta Halilovca do Rebrovca, koja je bila duga oko kilometar i po, a uz nju su bili zasađeni i u vrijeme Muhamedovog djetinjstva već izrasli razgranati orasi, ispod kojih su bile načinjene terase, na kojima su se smještali posjetioci željni hladovine, šuma rijeke i teferiča kraj izvora hladne vode zvanih Studenci, gosteći se uz janjetinu, banjalučke ćevape ili bosanski lonac ili cripulju, akšamlučili, pjevali i svirali do kasno u noć.

Onaj ko je želio da teferiči i da pozove na teferič goste nije morao ništa da se bakće oko toga, dovoljno je bilo da svrati kod poznatih banjalučkih mesara Bešira ili Edhema Jelaće ili Fadila Bojića i da kaže da okuplja društvo, koliki će biti broj zvanica i šta želi za mezu, te koje svirače i pjevače želi uz goste, a za sve to su se brinuli ti ljudi.

Ljudi su se u Banjoj Luci pazili, voljeli, šalili, pjevali, zabavljali i pomagali i vodili intenzivan društveni život. Takav život i ponašanje je bilo onaj osnov na kojem se gradila svijest da se svijet i život razumijevaju kao povezanost i uska međusobna saradnja i u dobru i u zlu i odgovornost svih ljudi za dobro svih i da je u životu važno društvo, međusobno povjerenje i zajednički način života i u veselju i u teškim momentima.