Đulhanuma je u novi brak sa Sulejmanbegom Filipovićem dovela sina Ahmeta i kćerke Ćamilu i Zilhu, a Sulejmanbeg sinove Safeta, Husrefa, Ismeta i Ifeta. U tom braku se rodilo troje djece, ali je u životu ostao samo Muhamed, mada je, kako se pričalo, bio sedmanče i veoma mršavo i u najranijem djetinjstvu slabašno dijete.  

Ostao je ipak živ, prebolivši gotovo sve tada poznate dječije bolesti, povezujući tako svoju braću i sestre u jedinstvenu zajednicu.

Sloga temeljena na poštovanju

Kako se kasnije pričalo, Muhamed je bio mršav, žgoljav, slabašan, ali neobično žilav dječačić, za kojeg je djever iz prvog braka njegove majke Đulhanume Mahmutbeg Filipović, vidjevši ga prilikom jedne posjete svojim bratićima, rekao: “Daješ li ti, nevjesta, ovom malom krušne mrve, evo gotov ti je izdahnuti.”

Muhamed je unatoč svim tim znakovima kratkog života odolio iskušenjima i ostao živ prebolivši mnogobrojne bolesti, ali sa kuvetom koji je dolazio odnekud da niko nije znao od kuda i kako.

Ono što je bilo karakteristično i u čemu se sastojala sretna okolnost i najvažniji rezultat ovog braka, bila je izuzetna sloga među ukućanima, mada su potjecali od tri majke i dva oca. Tu slogu i bratsku ljubav oni mogu zahvaliti svom ocu i majci i njihovoj sposobnosti da sve te različite osobe povežu u složnu porodicu. Ova sloga, koja je temeljena na poštovanju i razumijevanju među njima, protezala se i na sve ostale članove njihovog domaćinstva koji su radili u kući i živjeli uz članove porodice.

Karakteristično je da je, kad se porodica, zbog potrebe školovanja djece koja su dospjela do gimnazije, preselila u Banja Luku, gdje je Muhamedov otac bio postavljen za upravnika poreznog ureda, kuća Sulejmanbega i Đulhanume Filipovića predstavljala uzor sloge, međusobnog razumijevanja i podržavanja i u njoj je odista bilo sreća živjeti, pogotovo što je ta kuća, prema našem starom bosanskom običaju, bila uvijek otvorena za sve njihove mnogobrojne bliže i dalje rođake, prijatelje, komšije, kolege i kolegice njihove djece, zemljake, kao i sve brojne drugove svih članova porodice, tako da je funkcionirala u svakom pogledu na zadovoljstvo svih koji su sa njom dolazili u vezu.

U kući, kao uostalom u svakom odnosu među ljudima, dolazilo je i do nesporazuma, ali su otac i majka sve te probleme rješavali na taj način da su štićena prava i interesi svakog ukućana, i to jednako, a osobito onih koji su bili slabiji, a svaki odnos nadređenosti, izuzimajući tradicijom održavanog poštovanja starijih, bio je isključen. 

Prisutni u njegovom sjećanju i osjećanjima

Može se sa pravom pretpostavljati da su upravo navedene okolnosti veoma snažno utjecale na formiranje svih članova porodice, a ponajviše na Muhamedov karakter, na njegov način mišljenja, i gledanja na svijet.

Muhamed je od djetinjstva naučio da ima brojne rođake, prijatelje porodice, komšije i drugove, da se ne razlikuje od njih, bez obzira na to kakvog su socijalnog, vjerskog ili nacionalnog statusa bili, i da osjeća punu odgovornost za njihovu sudbinu koliko i za svoju. Tako je od malih nogu sticao brojne prijatelje koji su i danas, nakon više od osamdeset godina, još uvijek živo prisutni u njegovom sjećanju i osjećanjima, ali i u međusobnoj vezi među onima od njih koji su još živi.

Njegovi najbolji prijatelji, a zna se da su prijateljstva iz djetinjstva jedina koja stičemo naivno i bez interesa, da su to odnosi nastali sa otvorenim srcem, u slučaju Muhameda bili su Nerkez Smajlagić – Neko, Muhamed – Hamko Višić i njegov stariji brat Mustafa – Šidara, Mehmed Čardžić – Laf, Senko i Isak zvani Liso Šašivarevići, Nurudin Kulenović – Šuna, braća Asim – Asi i Safet – Tarči Kovačević, Ismet – Imko Kovačević, Osman – Pantofan i Kasim Kovačević, Halid i Sulejman – Meman Višić, Hamdija – Hamdo i Muharem – Hara Ibrahimbegović, Adem – Kvak i Ahmet – Hajrin Čejvan, Ibrahim – Jober i Asim – Asi Jusufović, Zijo Rizvanbegović, Muharem Dizdarević-Prtljević, Ibrahim – Braco Kulenović, Nedžad Hadžidedić – Roda i braća Kemal – Kemo i Sead – Setko Hadžidedići, Refik – Pišta Bahtijarević, Irfan – Fifi Maglajlić, Stjepan Boban, Ante Špehar, Zlatko – Folani Enko Hadžiabdići, Kemal Bašagić – Pejdo, Zlatko Talić, Besim – Besko Karabegović, Enver Štaljo, Bekir Misirlić i brojni drugi prijatelji iz najranijeg perioda Muhamedovog života, zatim brojni školski drugovi i komšije, od kojih je sa nekima do današnjeg dana ostao u živoj komunikaciji.

Najsretniji dani u životu svakog čovjeka

Nažalost, najveći broj njegovih prijatelja, čak i onih koji su bili mlađi od njega, već su preselili na bolji svijet, ostavivši ga usamljenog da kao ogoljelo drvo broji tužne dane usamljenosti nemajući više prilike ni mogućnosti da se u razgovoru sa svojim drugovima sjeti i oživi te najsretnije dane u životu svakog čovjeka. A istina je, i on je uvijek govorio, da su dani ranog djetinjstva i prvih ljudskih prijateljstava, bezazlenih igara, druženja i sjećanja na njih, najveće i jedino blago koje nam u starosti pripada bez ostatka.

To blago nam može uzeti samo danas veoma česta bolest koju nazivaju Alchajmerova bolest, koja ljudima uzima najvrednije što donesu u svoje stare dane, a to je sjećanje.

Samo je sa ljudima sa kojima smo odrastali i sticali prva i najbitnija iskustva života moguće sjećati se svih bogatstva, raznovrsnosti i naivnosti zajedničkih igara po mahali, po Ćorkovcu, Potoku, Mejdanu, Švabinom šljiviku i Tominim barama, Hazni, Ćeremethani, Velikoj strani, Starčevici, Orlovačkoj stijeni, Dolama i Begovoj ravni, po Šehitlucima, Gornjem Šeheru i Ilidži (banjama zvanima hausi, što je značilo da se radi o bazenima u koje voda neprestano dolazi i otiče i tako se sama čisti), po Vrbasu, Vrbanji, Suturliji i Crkvini, na Adi i pod Orasima, gdje su bile brojne bašče banjalučkih baštovana i mjesta gdje su se priređivali teferiči, na Adi i po voćnjacima i baštama punim voća i povrća, po štalama, hambarima i drvarama po kojima su se djeca skrivala igrajući se bezazlenih igara i doživljaja uobičajenih u dječjim igrama u kojima je jedino mašta upotrebljavana kao oružje koje je donosilo pobjedu u igri i kao metoda da bi se neko nadmudrio, nadigrao i bio pobijeđen.