Još se čeka na formiranje Vijeća ministara, migrantska kriza sve više uzima maha, bomba pukla tamo rafal vamo. Na cestama ginu vozači i pješaci, nacionalizam na stadionima, protesti zbog deponija, zagađenja, kolektivnih ugovora... 

Takve i slične vijesti tmurna su svakodnevica u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je kao bomba odjeknula vijest da bi njemački automobilski gigant "Volkswagen" novu fabriku mogao graditi i u BiH.  

A nije da nemamo iskustva sa pravljenjem vozila. U legendarnom TAS-u u sarajevskoj općini Vogošća 1989. godine radilo je rekordnih 3.500 radnika. I danas mnoge Sarajlije sa sjetom pričaju o tim vremenima.  

Jasno je da je od namjere do realizacije ove ideje dug put, ali sam potez Federalne vlade da iskaže interes i pošalje pismo namjere za svaku je pohvalu.   

Koliko bi realizacija takvog projekta značila za BiH suvišno je i govoriti. U novom pogonu bilo bi zaposleno 4.000 radnika, privreda bi živnula... Ali, ne treba trčati pred rudu. 

U redu za dolazak pogona automobilskog giganta čeka još 11 zemalja, koje su, realno, u prednosti u odnosu na BiH, po mnogo čemu. 

Nismo u Evropskoj uniji, imamo neuređenu državu, ne možemo se pohvaliti ni dobrim lobijem u svijetu... Naš jedini adut mogao bi biti jeftina radna snaga, ali ni u tome nismo prvi. 

U sistemu bez sistema, vrhunske rezultate za sada postižu samo pojedinci poput Amela Tuke prvenstveno zahvaljujući svom trudu i radu. 

Šta bi bilo da je država ranije stala iza članice Džudo kluba Una iz Bihaća Azre Dedić koja je osvojila titulu prvaka Evrope u Kelnu ili Sarajke Iris Bijedić koja je snove o manekenskoj i glumačkoj karijeri ostvarila u Dablinu, podržala Smaila Žilića čiji je kupreški sir ove godine opet najbolji na Evropi... 

Tada Volkswagen ne bismo toliko željno ni iščekivali, a on bi vjerovatno sam došao kao i te davne 1969. godine u Vogošću. Bez obzira na konkurenciju.