Valja na početku upozoriti da patetici ovdje nema mjesta. Kad govorimo o bolesnoj djeci, sve riječi nisu dovoljne da iskažu humanost, sva naša djela dovoljno jaka da pomognemo, sve što činimo i znamo nije efikasno ako na kraju priče rezultat ne pokaže da je dijete spašeno, a misija uspjela.
Liječimo djecu sadakom, otvaramo račune, skupljamo pomoć na ulicama, trgovima, akcijama. Tamo se prodaju kolači, ovamo organiziraju humanitarni bazari, po društvenim mrežama i novinama dijele poruke i apeli. Skuplja se, okuplja, traži način za ma i najmanji prilog. Raste nova generacija kojoj je SMS spasio život.
Ogorčeni upućujemo telefonski poziv, dvije po dvije markice, u nadi da će naš prilog spasiti život nekoj djevojčici, dječaku. Smirujemo savjest i navečer prije spavanja pohvalimo sebe jer smo učinili neko dobro djelo. Ljudski je i to. No, neljudski je što nam je baš to postalo normalno.
Iz udruženja koje je jučer pred Kliničkim centrom u Sarajevu apeliralo da se da samo jedan potpis da djevojčica Nadin Smajlović krene ponovo na liječenje u Turskoj. Cijeli je slučaj dospio na naslovnice kada je njen otac Denis zaprijetio doktoru (plinskim) pištoljem. Javnost se podijelila na one koji tvrde: „I ja bih za vlastito dijete učinio sve“ i one koji smatraju: „Ništa se, ama baš ništa ne smije rješavati silom i pištoljem“.
U priči o Nadin tako se izgubila sama Nadin. Bavili smo se posljedicama, a ne uzrokom. Raspredali na čijoj smo strani, a zaboravili (kako nam je to uglavnom i svojstveno) da oko nas na raznim listama i u bolnicama puno djevojčica i dječaka čeka liječenje. Malo zbog toga što više nema ko da ih liječi kod nas, malo zbog toga što smo izgubili povjerenje i u ove što su ostali, mnogo i zbog činjenice da je svijet, dok smo se mi bavili politikom, u medicini otišao daleko.
Imamo fondove iz kojih nije grijeh zagrabiti kad dijete treba poslati u daleki svijet na liječenje. Svi radimo i ulažemo u te fondove. Oni bi trebali biti naša savjest, naš humanitarni broj, bazar i akcija. I opet nešto ne štima.
Nema sistema, ukratko rečeno. A kad nema sistema, lako je izgubiti se u bespuću administracije. Djeci, posebno!
