Cijeli region zanijemio je pred tragedijom iz okoline Posušja. Osam mladih života ugašeno je u jednoj noći, vjerovatno u istoj minuti. 

U satima kada smo ispraćali godinu koja nije davala povoda da se radujemo, u kojoj je jedan virus zarobio cijelo čovječanstvo, dok smo se nadali ljepšoj i sretnijoj, odlazak posuške mladosti okamenio nas je i vratio u realnost.

Ako već nismo u borbi za bolji život mladih Posušja, BiH i cijelog regiona, ujedinili smo se u boli zbog ovog nenadoknadivog gubitka. Crno novogodišnje jutro u Tribistovu pokazalo je da je ljudski život naš najveći, najvitalniji, jedini nacionalni interes.

Dva dana ranije u razornom zemljotresu za pola minute uništena je Petrinja. Prva žrtva bila je 12-godišnjakinja, poginulo je sedam osoba, a u trenu nestalo sve što su stanovnici ovog gradića u Hrvatskoj decenijama stvarali. Prema Petrinji, Sisku i Glini ovih dana ide pomoć iz ostatka Hrvatske, ali i BiH, Srbije, Austrije…

Zašto čekamo tragedije da bismo shvatili da smo, ispod svih naših političkih i nacionalnih dresova, prije svega ljudi!? Zar je zaista potrebno da nas rijeke koje uništavamo i zemlja koju dijelimo počnu nositi i gutati pa da vidimo da možemo i trebamo drugačije?

Dok cijela država tuguje za mladićima i djevojkama koji su tek trebali živjeti, ljudski je očekivati da će se i vlasti na svim nivoima, osim u telegramima saučešća i odlukama o proglašenju dana žalosti, konačno ujediniti i u stvaranju bolje, pravednije i razvijenije države. 

Države u kojoj će ruka biti pružena i kada ne predaje saučešće, iz koje mladi neće odlaziti, u kojoj će svaka kuća u svakom selu poput Tribistova barem imati struju.