Alija Isaković je bio dramatičar, pisac, leksikograf i historičar jezika i književnosti. Kako se često navodi, utemeljitelj je moderne bosanske jezičke kulture, te jedan je od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca uopće.
Značajno je spomenuti dva rječnika Alije Isakovića, a to su Rječnik karakteristične leksike u bosanskom jeziku (1993.) i Rječnik bosanskog jezika (1995.) koji predstavljaju prekretnicu u našoj leksikografiji.
Početak u Stocu
Rođen je u Bitunji kod Stoca 1932. godine. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet u Sarajevu.
Radio je kao geološki tehničar, tv-scenarist, urednik časopisa "Život", a bio je i urednik edicije Kulturno naslijeđe BiH u sarajevskoj "Svjetlosti". Pisao je pripovijetke, romane, drame, putopise, eseje, studije, filmske i tv- scenarije. Priredio je niz antologija, zbornika radova, bibliografija. Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo.
Alija Isaković snažno se zalagao za afirmaciju bosanskog jezika. Kao leksikograf, Isaković je nezaobilazan u oblikovanju bosanskog jezika.
Veoma značajna je Isakovićeva uloga, kao intelektualca, tokom agresije na BiH. Na Bošnjačkom saboru 1993 godine održao je jedan od najnadahnutijih govora o Bosni i Hercegovini, a posebno o Bošnjacima i njihovoj sudbini na Balkanu, koji je i danas veoma aktuelan.
Borba za bosanski jezik
Isaković se snažno zalagao za afirmaciju bosanskog jezika. Nažalost, naš jezik se i danas uporno negira i nipodaštava, posebno u bh. entitetu RS, dok Srpska akademija nauka i umetnosti zaključuje da on uopće ne postoji.
- Bosanski jezik postoji u narodu i u literaturi koliko hrvatski i srpski jezik. Ako je to manje poznato širokoj javnosti, razlozi su političke a ne lingvističke naravi. S obzirom da je na ovim balkanskim prostorima politika mjera stvari, u svim oblicima fizičkog i duhovnog života, to je neimenovanje i (ne) priznavanje bosanskog jezika bilo u korelaciji s političkim (ne) imenovanjem bosanske nacije, posebno bosanskih muslimana (Bošnjaka) - pisao je u svom djeli "Ogledalo", 1991. godine, te dodao da bosanski jezik, prema književnom hrvatskom i srpskom jeziku, ima najmanje razlika između narodnog i književnog jezika.
- Između dijalekatskog i književnog i ima razlike - za južnoslovenske prilike - izvanredan kontinuitet, jezičku ustaljenost i homogenost na cijelom prostoru, bez diskontinuiteta koji su imali srpski i hrvatski književni jezik do početka Vukovih i Gajevih reforma sredinom prošlog vijeka. To što u okviru bosanskog jezika nije bilo jezičkih i pravopisnih reformi i nije teško razumjeti. Pisali su bosančicomi arebicom, uglavnom, kako su i govorili. Piši kao što govoriš nije ničija deviza, to je inicijalni poriv pismenog čovjeka - zaključio je Isaković i svom djelu.
A kako su pisci najvjerniji čuvari maternjeg jezika i jezičke tradicije svake društvene zajednice, onda se i na primjeru književnih ostvarenja Alije Isakovića (priče, romani, drame, radiodrame, eseji, proza za djecu, scenariji, jezikoslovni radovi i drugi spisi) može najdirektnije uvjeriti koliko je to upravo tako.
Književnici i postoje da, prije svega, budu čitani, uvažavajući, naravno, i činjenicu da svaka generacija ima svoje vlastito čitanje i razumijevanje određenoga književnog djela, a tek onda da se, u različitim godišnjicama i drugim prigodama, govori i piše o njihovim osobnim životima i dostignutim književnoumjetničkim i općedruštvenim ostvarenjima i uspjesima.
Njegov tekst "Hasanaginice" je najviše prevođeni tekst jedne domaće drame i kritičari su ga ocijenili makjavelističkim. Sam Isaković će svojevremeno o svojoj "Hasanaginici" govorio kako je nastala iz ljubavi prema baladi o plemenitoj "Hasanaginici".
- Vjerovatno će svaka generacija pisati o njoj, a njena najveća vrijednost pokazat će se time što nijedna generacija neće biti zadovoljna onim što je prethodna napisala, svaka će željeti svoj korak s "Hasanaginicom", prislanjat će obraz njenoj vatri i svoj eho oslušnuti u njenom biću.
Alija Isaković je umro 14. marta 1997. godine u Sarajevu.