Na današnji dan prije 118 godina, 20. augusta 1905. godine, u Gradačcu je rođen bh. književnik i patriota Hasan Kikić, kao jedan od sedam sinova Hase i Munire Kikić. Njegova porodica, begovskog porijekla, osiromašena jer im je imovinu oduzela država, kao što se desilo mnogim bogatim bošnjačkim porodicama u periodu nakon dolaska austrougarske vlasti, dala je nekoliko partizana. Naime, 6. maja 1942., u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, na planini Čemernici, ubijen je Hasan, a u odbrani svoje zemlje poginula su i njegova tri brata: Safet, Huso i Ago.

Svoj kratki život i književno djelo Kikić je posvetio bosanskohercegovačkim ljudima, pišući o njihovom siromaštvu, patnjama, stradanjima, tuzi i brizi, pa ga često nazivaju i socijalnim piscem, a njegove rečenice odišu blagošću i humanošću.

Siromašno djetinjstvo

Kikić je već u ranom djetinjstvu trpio glad i neimaštinu, jer skromna primanja njegovog oca, koji je radio kao školski podvornik, jedva su bila dovoljna za egzistenciju brojne porodice.

Uprkos tome, prema kazivanju Hasanovog brata Mustafe, Hasan je bio odličan učenik, ali i fudbaler, pa su jedne prilike fijakerom došli po njega da ga voze u Orašje, kako bi bio pojačanje na nekoj od utakmica. Kikić je svirao i violinu dok je, po završetku osnovne škole u Gradačcu, pohađao Učiteljsku školu u Derventi, koju je završio i maturirao u Zagrebu.

Nakon završene škole Hasan se zaposlio kao učitelj, prvo u Hajdarevićima kod Zavidovića, a potom u Rogatici i Ustiprači. 

Zabranjena ljubav

U Rogatici je upoznao kolegicu Anku Jovanović u koju se zaljubio i ubrzo su se vjenčali, u augustu 1932. godine. Zbog velikih problema usljed protivljenja tom braku njegove, ali i Ankine porodice, sa suprugom je odlučio da žive na neutralnom terenu i odselio se u Hrvatsku. Prvo je kao učitelj radio u Gornjem Sjeničaku kraj Vrginmosta, a potom u Pisarevini, gdje je Anka bila učiteljica, a Hasan direktor škole.

Uporedo s radom u školi Kikić je privatno položio gimnaziju, a zatim vanredno upisao Pravni fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao 31. oktobra 1938. godine, s ciljem da postane advokat i zastupa sirotinju na sudu.

Godinu ranije, 1937., zajedno s grupom lijevo orijentiranih bošnjačkih intelektualaca: Skenderom Kulenovićem, Safetom Krupićem, Ešrefom Badnjevićem i Rizom Ramićem, Hasan Kikić je u Zagrebu pokrenuo časopis „Putokaz“, s ciljem kulturalnog i političkog uzdizanja Bošnjaka, koji je izlazio do 1939.

Pisac sirotinje

Sva Kikićeva djela opisuju Bosnu i Hercegovinu i tešku sudbinu njenih ljudi u periodima tokom i poslije Prvog svjetskog rata. U njegovim pripovijetkama i romanima seoska sirotinja, svijet "poniženih i uvrijeđenih" ljudi, počinje shvatati da živi u nepravednom društvu koje treba mijenjati.

Prvo djelo, priču „Iz zapisa jednog alkoholičara“ objavio je 1926. godine, a potom pjesmu "Pjesma bolesne djevojke", u zagrebačkom časopisu "Vijenac". Napisao je zbirku novela „Provincija u pozadini“, te romane “Ho-Ruk”, “Bukve”, a nije uspio dovršiti prozu “Lole i hrsuzi”.

„Provincija u pozadini (Beletristički ciklus iz rata 1878-1918)“ je puni naslov Kikićevog najboljeg djela, koje je 1935. godine objavila zagrebačka „Epoha“, a za koje književnici kažu da predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, te o teškim godinama života u toku Prvog svjetskog rata. 

„Kikićevi susreti“

Književni kritičar Jovan Kršić svoje oduševljenje Kikićevom “Provincijom u pozadini”, u časopisu „Pregled“ 1938. godine, opisao je riječima: “Sem svježine u izrazu, taj mladi talent je odmah uspio da se uživi u one sitne konflikte našega sela i da obilježi prve njegove sudare sa civilizacijom“.

Naziv „Hasan Kikić“ dobila je Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. U Gradačcu je 1973. pokrenuta književna manifestacija „Kikićevi susreti“, a dramu „Provincija u pozadini“ snimio je reditelj Faruk Sokolović, u Maglaju 1984. godine.

U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine u Sarajevu postoji "Radna soba Hasana Kikića", posvećena našem velikom piscu, a uređena je zahvaljujući njegovoj supruzi Anki, koja je poslije Drugog svjetskog rata doselila u Sarajevo i poklonila Muzeju neke suprugove stvari.

Ne zna se tačno gdje je mezar književnika Hasana Kikića, ali na planini Čemernici postoji jedna spomen-česma uz koju je mezar, za koji se pretpostavlja da je Kikićev.

Priča o Đulaginom Bajramu

Dolazak Bajrama, muslimanskog najvećeg praznika, u bh. sela Kikić je veoma emotivno opisao u „Priči o Đulaginom Bajramu“.

U Kokine je došao Bajram. Bajram dolazi u sva sela. Bajram ide širokim carskim drumovima, puca iz prangija po gradovima, pjeva po sokacima, vijori preko njiva, nove gaće u seljaka, nove čakšire, novi fesovi, novi crveni pasovi. Bajram ide i smije se, Bajram pjeva, Bajram je sit, ljudi su radosni, mirišu pite i revanije, miriše pečeno meso, Bajram ide od kuće do kuće, od sela do sela, od grada do grada. Tako je došao u Kokine. Došao je u Aupine, u Braćine, u Keže i u Deze. Bajram dođe do svačije kuće, on prođe kroz sve sokake, zastane na ledinama, procikuje se i kikoče. Bajram je kao obijesno momče, on je mlad, razdragan, sit, pijan, obijestan, on voli pjesmu, voli punu sofru, masnu sofru, nove čakšire, voli piće, veselje. Bajram neće da bude tužan, Bajram neće da bude siromašan, neće da bude gladan i žedan. On obiđe zemlje, gradove, sela... I ide tako od kuće do kuće, odškrine vrata, proviri, odškrine druga vrata i zirne na sofru: šta ima? ima li ovnetine? ima li pečenja? ima li pita? revanije ima li?