Prije tri godine, 14. novembra 2020., preminuo je Nedžad Imamović, vrsni bosanskohercegovački muzičar, interpretator, kompozitor i aranžer, sin legendarnog Zaima Imamovića. Biti sin jednog od najboljih interpretatora i kompozitora sevdalinki veliki je teret, ali ga je Nedžad svojom blagošću i tihim temperamentom, koji je, osim talenta za pjevanje, također naslijedio od svog oca, nosio lagano i s ponosom.

Nedžad je rođen 1948. godine u Sarajevu, a očevim stopama krenuo je vrlo mlad. Prvo je počeo svirati klarinet, potom bubnjeve, pa gitaru u pop, rock i narodnim orkestrima. Krajem 1960-ih zaposlio se u Narodnom orkestru Radio-televizije Sarajevo, gdje je svirao bas gitaru, a sve to vrijeme uporedo je pjevao narodne pjesme i snimao ploče i CD-e. 

Stara staza

- Bilo je neizbježno da se bavim pjesmom, jer od trenutka kad sam se rodio u mojoj kući se pjevalo i sviralo. Kad se čovjek odgaja, kad raste u takvoj sredini, onda mu to uđe i u dušu i u srce, uđe pod kožu. A mnoge je interesovalo kako to pjeva sin Zaima Imamovića, pa je bilo neizbježno da jednog dana i zapjevam – govorio je Nedžad.

Sa svojim pjesmama, naročito sevdalinkama, Imamović je učestvovao na brojnim festivalima, ne samo kao interpretator nego i kao tekstopisac i kompozitor. Kako je bio jedan od najkompletnijih bosanskohercegovačkih muzičkih znalaca, učestvovao je u najznačajnijim projektima iz oblasti narodne muzike u nekadašnjoj Jugoslaviji.

- Sevdah je u svakom slučaju ljubav, bilo prema ženi ili cvijeću, prema rijeci ili gradu. To je događaj koji čovjek osjeća u duši – pojašnjavao je Nedžad zašto je s toliko pažnje i posvećenosti njegovao najdugovječniju, najdominantniju, najvredniju i najljepšu bosanskohercegovačku kulturnu baštinu – sevdalinku.

Sa svojim ocem Zaimom, 1983. godine, snimio je ploču duetskih pjesama „Stara staza“, kojom se posebno ponosio. Poslije Zaimove smrti često je spominjao kako mu je ostao urezan u sjećanje posljednji očev osmijeh u bolnici Koševo, nakon što mu je pojačao radio da bi obojica čuli pjesmu „Evo ovu rumen ružu“, koja je obilježila Zaimovu karijeru.

Koncert sa sinom

Od 1990. godine vodio je vlastiti muzički studio i radio kao producent za narodnu muziku na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine, a nakon penzioniranja posvetio se produciranju za mlađe izvođače i aktivno radio na zaštiti autorskih prava.

Ponosio se Nedžad i svojim sinom Damirom, koji je nastavio porodičnu muzičku tradiciju.

- Veoma sam zadovoljan i sretan što je Dado na neki način produžio vijek trajanja sevdalinke. Istina, on to radi na zaista poseban način. Ima nešto od dede, ima nešto od mene, ali u suštini je svoj. Svoj je po načinu interpretiranja, svoj je po načinu sviranja. Ja sam veoma sretan i zadovoljan što je zainteresovao svoju generaciju. Mislim, to je veliki uspjeh jer to je znak da će se sevdalinka pjevati i dalje. Stranci ga mnogo vole i cijene, i to je veoma dobar znak – opisao je jedne prilike Nedžad kako doživljava sinovljev moderni način interpretiranja sevdalinke.

Podržavajući sina i ostale mlade interpretatore sevdalinke, često je govorio da razlika između starih i novih interpretacija mora i treba da postoji. Da se svi moramo prilagođavati vremenu u kome živimo, te da mladi naraštaji razumiju i vide vrijednost naše pjesme, ali je doživljavaju na drugi način i s novim aranžmanom.

Nedžad Imamović će zasigurno ostati upisan zlatnim slovima u historiju bosanskohercegovačke kulture i tradicije, jer je njegov doprinos očuvanju i opstojnosti naše lijepe sevdalinke ogroman.

Svira, tata, sevdalinka

U decembru 2021. Nedžadovom sinu Damiru Imamoviću uručena je nagrada "The Best of Europe" britanskog magazina "Songlines" za najboljeg umjetnika Evrope. Tada je na svom Facebook profilu Damir napisao emotivnu poruku:

- Prošle godine, u vrijeme kada su nagrade za moj tek objavljeni album počele pristizati, tata se razbolio. Sve lijepo što se oko albuma dešavalo bilo mi je nekako u znaku njegove bolesti, nije bilo vremena ni snage za radost. Trčanje po doktorima u pandemijskim uslovima, sekiracija, užasan osjećaj bespomoćnosti... U bunilu zadnjih dana pred smrt, tata se naglo pridigao i upitao me: "Je l' to svira neka stara sevdalinka?!" Pomislio sam da mu se pričinjava od lijekova i vratio ga u krevet. A onda sam čuo da stvarno odnekud s ulice dopire zvuk harmonike onog starog čike negdje kod Katedrale. Ovogodišnjoj nagradi "The Best of Europe" magazina „Songlines“ odlučio sam se radovati uprkos svemu. Posvećujem je uspomeni na moga oca Nedžada, tog tihog i blagog čovjeka prepunog beskrajne i bezuvjetne ljubavi za sve nas. Svira, tata, svira neka stara sevdalinka još uvijek.