Prije 17 godina, 2. septembra 2007., prestalo je kucati srce Safeta Isovića, prema mišljenju gotovo svih muzičkih kritičara i poznavalaca tradicionalne izvorne narodne pjesme, najboljeg pjevača sevdalinki svih vremena. Bio je veliki umjetnik i jedan od najblistavijih glasova koje su ovi naši balkanski prostori ikada imali.
Legendarni Sajo, kako su ga svi odmilja zvali, preminuo je u Sarajevu, u 72. godini života, a njegov mezar se zasluženo nalazi među mezarima najvećih sinova, heroja Bosne i Hercegovine, u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, a Park kod Druge sarajevske gimnazije nosi njegovo ime.
Moćan glas
Safet Isović rođen je 8. januara 1936. godine u Bileći. Od 1955. godine, došavši na studij prava, pa do smrti, živio je u Sarajevu. Sevdalinke je počeo javno izvoditi u UKUD-u „Slobodan Princip Seljo“, prošavši audiciju 1956., potom i na radiju i televiziji, a dvije godine kasnije snimio je svoj prvi singl s pjesmama „Sarajčice, hajdemo“ i „Kad ja pođoh na Bembašu“.
Pobjeđivao je na najboljim muzičkim festivalima u bivšoj Jugoslaviji i dobitnik je niza najznačajnijih muzičkih nagrada. Vrijeme njegovog uspjeha počelo je solističkim koncertom u “Domu sindikata” u Beogradu 1963., a traje i danas, iako on više nije među nama, ali jeste u svojim pjesmama i našim srcima.
Brojne Isovićeve kolege, također vrsni interpretatori sevdalinki, saglasni su da je njegova interpretacija bila nenadmašna, da je njegov glas bio toliko moćan da bi mu pozavidjeli i čuveni svjetski operski tenori. Tako kažu i stihovi jedne od pjesama koje su mu posthumno napisane i posvećene: „Kad Sajo pjeva i slavuj zašuti...“
Čuvao tradiciju
Ne samo da ju je vrhunski pjevao, Safet je u svakoj prilici i govorio poučno o sevdalinci, ističući koliko je bitna za našu tradiciju i kulturu, koja je i njemu, kao i svim Bosancima i Hercegovcima, urođena.
- Moj otac je lijepo pjevao sevdalinke, a tetka, očeva sestra, svirala harmoniku, pa je to stalno prisustvo sevdalinke u mojoj kući, iz koje sam i naslijedio talent, opredijelilo moj put. Sevdalinka je najljepši dio naše kulture i treba nastojati da se ona prezentira, kako bi je zavoljeli svi ljudi bez obzira na naciju i vjeru. Ja poštujem i volim svačiju kulturu, ali se bojim nekulture - izjavio je u jednom od brojnih intervuja Isović.
Osim tradicionalnih sevdalinki, Safet je izvodio i tzv. komponovane narodne pjesme koje su se temeljile na sevdalinci i drugim oblicima bh. muzičke tradicije, a među najpoznatijima su: “Kad sretneš Hanku”, “Jablani se povijaju”,“Bosno moja”, “Na mezaru majka plače”, “Šta se ovo Bosnom čuje”, “Oj, Safete, Sajo, Sarajlijo”…
Najdraža pjesma
„Otvori mi džamli pendžer, dilber Ajšo, golubice, daj razgrni zar tanani, da ti vidim bijelo lice...“ stihovi su sevdalinke „Otvori mi džamli pendžer“ za koju je govorio kako mu je najdraža, a svim ljubiteljima sevdaha ostavio je biserne tonske zapise pjesama u kojima je pjevao o mahalama, jaranima, gizdavim konama, o šeher Sarajevu i zemlji Bosni.
„Šta se ovo Bosnom čuje“, pjevao je Safet, čudeći se nama, Bosancima i Hercegovcima, koji uglavnom prednost dajemo onome što nije naša tradicija, umjesto da njegujemo i promoviramo svoje, bh. autohtone vrijednosti. Popularni Sajo se cijelog života borio za očuvanje bosanskohercegovačke tradicionalne lirske gradske pjesme, sevdalinke, pjevajući je i promovirajući tako i našu zemlju širom svijeta. Bio je istinski ambasador sevdalinke i Bosne i Hercegovine. Zahvaljujući njemu, zvuci naše sevdalinke odzvanjali su u najprestižnijim svjetskim koncertnim dvoranama: „Kongres centrumu“ u Berlinu, „Mozarteumu“ u Salzburgu, „Opera Houseu“ u Sidneju, „Odeon Palaceu“ u Njujorku, kao i u Frankfurtu, Beču, Bagdadu, Parizu, San Remu, Torontu, Štokolmu, Barceloni, Istanbulu, Sofiji...
Posljednji veliki solistički koncert održao je u prepunoj sarajevskoj Zetri, 29. maja 2003. godine.
"Safet nacionale"
Bosanskohercegovački kantautor i pjesnik Benjamin Isović, Safetov sin, s velikim ponosom se sjeća svog oca i zajedničkog života.
- Veoma mi je važno to kako ga je narod doživljavao i doživljava, kao i opus koji je ostavio iza sebe. On i jeste bio narodni čovjek, njihov Sajo. Bio je „Safet nacionale“, tačnije, „Safet internacionale“, a njegovo djelo je istinska narodna baština i svaki čovjek koji ga je volio ima pravo na komadić te uspomene, na djelić svojatanja.
Kao ocu sam mu zahvalan za sve što danas jesam. Ponosim se njime, njegovom dosljednosti, pravednosti, plemenitosti i principijelnosti koju je posjedovao. To je čovjek koji nikada nikome nije nanio štetu i uvijek je davao mnogo više nego što je dobijao. Naučio me je dobroti, poštovanju, časti i mnogim istinskim vrijednostima vezanim za život s ljudima. Od njega sam naslijedio sluh, strast za muziku, vokalne sposobnosti, njegovu hercegovačku lucidnost i pronicljivost, rječitost, ljubav prema životinjama... i sve mi to danas mnogo znači. To su čvrsti temelji moje ličnosti.
Rekli su o Safetu...
- Kad dođe na korepeticiju, meni se slede ruke, srce zastane, a u moje uši ulazi glas najljepšeg slavuja. (Jozo Penava)
- Najbolji je Safet... Prvi, pa deset praznih mjesta, pa opet Safet, pa drugi. (Avdaga Vrabac)
- On je bio taj koji je proslavljao pjesme, a ne pjesme njega. (Husein Kurtagić)
- Da je živio u nekoj od velikih svjetskih kultura, npr. u zemljama koje imaju Modunja, De Nira, Belmonda, Safet bi bio iznad svih njih. (Gradimir Gojer)
- Pjesmu je tumačio do savršenstva. Treba mu dati ne ulicu, nego mauzolej. (Vehid Gunić)
- Na Mount Everest sevdalinke popeo se s njegove suprotne, opasnije, interpretativne strane. (Esad Bajtal)
– Naš Sajo je najviše uradio na očuvanju sevdalinke. S razlogom su govorili da se takav čovjek i pjevač rađa jednom u sto godina. Kompozicija „Jablani se povijaju“ izabrana je za najljepšu pjesmu svih ilidžanskih festivala, a „Kad sretneš Hanku“ za najljepšu pjesmu komponovane muzike u 20. vijeku. (Enver Šadinlija)
