KROZ OBJEKTIV FOTOGRAFA

Milomir Kovačević Strašni za „Avaz“ o Sarajevu, izložbi u Puli, ratnim godinama...: Živim u svojoj tamnoj komori

Fotografije „Sarajevo 80-tih“ prikazuju poznate i manje poznate likove iz grada

Kovačević: U ratu smo se snalazili. Armin Durgut / PIXSELL

Nerma Ajnadžić

prije 5 dana

Malo ko ne zna ko je Milomir Kovačević Strašni, a, i ako ima takvih, sigurno znaju njegove fotografije od kojih su mnoge svijet obišle. Posebno one iz ratnog Sarajeva. Prije nekoliko dana otvorio je izložbu „Sarajevo 80-ih“ u pulskoj galeriji „Makina“, a može se pogledati do 25. decembra. Interes za nju je ogroman, a Strašni fotografijama mnoge vodi na putovanje u to desetljeće.

U razgovoru za „Dnevni avaz“ Strašni je govorio upravo iz ovog hrvatskog grada, naglašavajući kako će u svoje Sarajevo doći već u utorak.

Divni ljudi

Kaže i da je na otvorenju u Puli super bilo te da je vidio mnogo dragih ljudi.

- Došli su ljudi od svukuda, mnogo je Sarajlija bilo, poznatih, nepoznatih, i gostiju sajma. Fina je to priča o nekom finom Sarajevu osamdesetih godina. O nekim poznatim i manje poznatim ljudima, koje smo svakodnevno sretali, koji su činili šarm tadašnjeg Sarajeva, tako da su ljudi više nego oduševljeni. Svi se sjećaju i „Audicije“ i „Nadrealista“. Ja sam više nego zadovoljan. Puljani su divni ljudi. Nije meni ovo prvi put, već sam ja bio ovdje, već se znamo, a neće biti ni posljednji put – kroz smijeh je rekao Kovačević.

Fotografija Strašnog. Milomir Kovačević Strašni

Dodao je da su ljudi okosnica „Sarajeva 80-tih“.

- Tu su portreti, od Gorana Bregovića Brege, „Zabranjenog pušenja“, Simonide i Mime, tu su fotografije s koncerata... ima svega. Baš ono neko Sarajevo koje mi zovemo idiličnim, svi se ljudi sjećaju tog Sarajeva, ko god da je došao na izložbu – kazao je Strašni.

Prisjetio se kako su ranije izgledale šetnje od Titove ulice do Baščaršije.

- Nisu to obična poznanstva, ono prođeš i nekoga pozdraviš. Ne, zaustaviš se, ispriča neko neki vic, nešto, onaj što prodaje sapune, kaže: „Daj, čuvaj mi štand, odoh nešto kupiti ženi.“ Naprimjer. I to je hodanje od Titove do Baščaršije trajalo po sat–sat i po. Ili noćna druženja, po kafanama ili po koncertima. Gdje god dođem, ja sam znao sve živo. Kada snimam ljude, uvijek imam čovjeka, ljudsko biće pred sobom koje je minimum na istom nivou kao i ja, tako da s puno poštovanja se odnosim. To se onda osjeti na fotografijama – kako se vi prema ljudima odnosite, onda se oni prema vama odnose. Takve su i fotografije. Nikada ne idem nekoga da potcijenim, želim da budu fotografije uvjerljive, s puno dostojanstva i ljubavi odnosim se prema svakoj osobi koju fotografišem – istakao je Strašni.

Dobri duh

Osvrnuo se na period agresije na Bosnu i Hercegovinu i opsadu Sarajeva u kojem je, poput dobrog duha, na ulicama grada bilježio svakodnevne trenutke građana. I u podrumima, dvoranama...

- Bilo je mnogo više tužnih, ali bilo je i veselih momenata. Trudili smo se isto da živimo, da opstajemo, jedini način da se ostane normalan je bio da nastavimo živjeti kao što smo živjeli i ranije. Bio je makar taj neki djelić sekundice nekog veselja, života, finijih stvari. Ovo što prijatelja imamo iz rata, kad god se vidimo mi opet pamtimo taj rat po našim prijateljstvima koja se ostala do dana današnjeg i koja će ostati. Solidarnost je bila mnogo veća nego danas. Čak i u ratu, onaj ko je šta kome mogao pomoći, pomagao je – prisjetio se Kovačević.

Fotografija Strašnog. Milomir Kovačević Strašni

A kako se snalazio za opremu tada, s obzirom na to da nije bilo digitalnog tada...

- Imao sam dosta fotografija, pa sam onda mijenjao fotografije, samo neka ima filmova. Prije rata imali smo dosta učenika u fotoklubu, koji su se razišli, pa ono što ostane hemikalija, neki film, malo papira, donosili smo. Dolazili su i stranci, treba im fotki i onda zamijeniš film. Radio sam u „Danima“, pa nešto je redakcija nabavila. Snalazilo se, kao i za hranu, struju i za vodu. Nije bilo pravila. Nemaš struju, izađeš noću, gledaš gdje svijetli, ideš tamo, nosiš laboratorij da praviš slike. Nema vode, ideš ulicom, gledaš ko vuče kanistere, pitaš gdje ima vode, ideš tamo. Vidiš gdje se dijeli humanitarna – staneš u red. Sve je jednostavno izgledalo, samo što je bilo rizično hodati, kretati se i dolaziti do svega toga – rekao je Kovačević.

Fotografija Strašnog. Milomir Kovačević Strašni

Nikada Strašni nije ni prešao na digitalnu fotografiju. Ne da se.

- Nije se meni promijenio način. Za sve ove svoje projekte ja sam još po starom, još s filmom, razvijačem, papirom, hemikalijama. Samo ako imam neki poslić što se mora nabrzinu prebaciti, to se onda na digitali uradi, ali to je vrlo malo, to je nekoliko puta u godinu. Svi moji projekti su još na filmu i hemikalijama. Živim u svojoj tamnoj komori, tako da svaki dan ponešto mućkam, brčkam, igram se, razvijam neke svoje sličice. Čim sam malo slobodan, svjež ja odmah gasim svjetlo i idem se brčkati po onim kadicama, fotkice raditi. To mi je veliko zadovoljstvo – s posebnim zadovoljstvom je ispričao Strašni.

Prisutan sam

Iako već dugo živi u Parizu, često dolazi u svoje Sarajevo. Kaže kako zna više od ljudi koji tu žive.

- Nisam toliko fizički, ali vrlo sam prisutan. U kontaktu sam s mnogim ljudima pa znam šta se dešava. Neki ljudi mene mnogo češće sreću po gradu od onih koji su u Sarajevu, ali ne izlaze i ne kreću se u gradu – kazao je Strašni.

Dikinsona smo i prije rata slušali

Ovog decembra obilježava se 30 godina od dolaska Brusa Dikinsona (Bruce Dickinson) i njegovog benda u opkoljeno Sarajevo i koncerta za pamćenje. A da nije bilo Strašnog, mnogi ne bi danas znali kako je to izgledalo.

- Davno je to bilo. To su takva vremena tada bila, ludilo. Uletiš u onu masu i gotovo, nema više, onda se škljoca. Sve snimiš i ne znaš više da si bio, dok ne razviješ filmove, onda tek vidiš koga si i šta si vidio. Super je, bilo je veliko oduševljenje. Nije Dikinson nepoznat, mi smo prije rata ga slušali. Ali kada je došao, to je već onda bilo pravo ludilo. Brzo se to desilo. Završi se koncert, idemo dalje, onda još bježiš negdje, drugog nekog podruma se hvataj – prisjetio se Strašni.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.