Bh. umjetnik Mak Hubjer često se bavi dešavanjima u domovini, aktuelnim i prošlim. Ali uvijek nagalašava isto – prošlost treba ostati upravo to. Međutim, kriza u našoj državi pokazuje suprotno.

Umrtvljuju narod

U više ciklusa radova Hubjer je obrađivao tematike koje se tiču svih nas, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i regionu, a za „Dnevni avaz“ govorio je o ulozi umjetnika u svijetu, trebaju li šutjeti i šta se treba rekonstruisati ustvari.

Još 2019. predstavili ste radove u okviru izložbe „Novecento/900“. Šta se promijenilo od tada do danas? Je li išta?

- Prije pet godina govorili smo o cikličnosti historije i opasnosti njenog ponavljanja. Danas više ne govorimo o mogućnosti - mi živimo u tom ponavljanju. Umjetnost je tada bila upozorenje, danas je autopsija. Od 2019. do danas promijenila se samo iluzija stabilnosti. Kriza nije došla iznenada, ona je uvijek bila prisutna, samo prikrivena u slojevima društvene svijesti. Umjetnost je pokušala biti glas te svijesti, ali kada političke i ekonomske strukture sistemski umrtvljuju narod, pitanje je koliko glasno umjetnost može vikati prije nego što bude ignorisana ili ušutkana.

Tada ste kroz svoje radove obrađivali temu društva kroz prizmu prošlosti, odnosno da su sadašnjost i budućnost obojene bojama prošlosti. Posljednjih dana, čini se, još više nego ranije?

- Ne samo da je prošlost obojila sadašnjost - ona je postala njen okvir. Sve što danas vidimo, već smo vidjeli: negiranje državnosti, revizija historijskih činjenica, institucionalna blokada kao metoda političke ucjene. Ali sada postoji dodatni element - zamor. Zamor ljudi, zamor borbe, osjećaj neizbježnosti. To je opasnije od same krize. Kada se stanje trajne nesigurnosti normalizuje, kada kolektivna svijest prihvati krizu kao konstantu, tada se prošlost ne ponavlja - ona postaje budućnost.

U novom ciklusu „Rekonstrukcija zaborava“ šta se zapravo rekonstruiše, a šta zaboravlja? Spominju se entiteti u kontekstu laboratorije zaborava.

- Ovaj ciklus nije samo serija slika - to je analiza mehanizama kroz koje se sjećanje selektivno oblikuje i briše. Entiteti nisu samo politički konstrukt - oni su postali laboratorije za inžinjering kolektivnog zaborava. Kroz institucionalne odluke, obrazovne sisteme i medijske manipulacije, sjećanje se rekodira u skladu s političkim interesima.

Šta se zaboravlja? Historijska istina. Identiteti pojedinaca koji se stapaju u narative nametnute odozgo. Šta se rekonstruiše? Verzije prošlosti koje opravdavaju postojeće podjele i omogućavaju njihovu buduću reprodukciju.

Mogućnost promjene

Koliko je važno i kroz umjetnost govoriti o ovakvim stvarima i dešavanjima, posebno jer ste Vi mladi i u neku ruku predstavljate generacije koje imaju šire vidike od onih koji nam se nude?

- Umjetnost ne može biti nijemi posmatrač. Svaka generacija ima odgovornost da ne prihvati gotove narative bez preispitivanja. Problem našeg društva nije samo politička nestabilnost - problem je gubitak vjere u mogućnost promjene. Kada se decenijama živi u sistemu u kojem je individualni glas marginalizovan, ljudi prestaju vjerovati da taj glas ima bilo kakvu težinu. Umjetnost mora biti podsjetnik da pasivnost nije opcija. Ako prihvatimo šutnju, ako prihvatimo pasivnost, mi samo produžavamo vijek trajanja sistema koji nas već stoljećima drže u stanju političke i ekonomske zavisnosti.

S obzirom na to da se često u Vašim djelima mogu vidjeti zastave, šta su one Vama, konkretno naša zastava - Bosne i Hercegovine?

- Zastave su simboli identiteta, ali i političke manipulacije. Moja fascinacija njima nije u njihovoj estetskoj vrijednosti, već u njihovom značenju - one su znakovi pripadnosti, ali i alati dominacije. Bosanska zastava je specifičan slučaj jer je nametnuti kompromis – ona nije proizvod narodne volje, već političkog aranžmana. Ali ono što je ključno jeste šta mi radimo s njom. Može li ona postati simbol koji smo mi sami odabrali, umjesto simbola koji smo morali prihvatiti? U mom radu, zastava nije samo element kompozicije - ona je granica između sjećanja i brisanja, između identiteta koji pokušava da se afirmiše i sistema koji ga pokušava rastvoriti u apstraktni koncept bez težine.

Kolika je odgovornost umjetnika da se direktno bavi političkim pitanjima? Može li umjetnost ostati samo estetska ili nužno mora biti i angažovana?

- Umjetnost nikada nije bila izolovana od društvenih procesa - ona ili postavlja pitanja ili ih ignoriše. Estetika bez kritike je dekoracija. U vremenu kada se historija revidira u realnom vremenu, šutnja nije neutralnost - šutnja je saučesništvo. Umjetnik ne smije biti rob vlastite komocije. Ako umjetnost ne analizira, ako ne provocira, ako ne prepoznaje sopstvenu moć, onda nije ništa drugo do produžetak ideoloških narativa koji se nameću odozgo. Ne živimo u vremenu kada možemo priuštiti luksuz tišine. Ovo nije trenutak za distancu, već za jasnu poziciju. Bez umjetnosti koja preispituje, bez glasova koji se ne boje suočiti s realnošću, gubimo ne samo individualne identitete, već i kolektivno pravo na budućnost.

Kompromis interesa

Vaše djelo "Urban Immanence" uvršteno je u kolekciju Eur'Art - Portret Evrope. Kako Vi doživljavate Evropu?

- Evropa nije ideološki homogena cjelina - ona je kompromis interesa. Kada govorimo o evropskim vrijednostima, često zaboravljamo da te vrijednosti nisu univerzalne, već fleksibilne prema političkim potrebama. Bosna i Hercegovina je decenijama talac tog prilagođavanja. Mi ne smijemo čekati da nas Evropa oblikuje po svojim standardima - mi moramo oblikovati vlastiti put. Model pasivne integracije u strukture koje nas doživljavaju kao periferni eksperiment samo produžava našu političku i ekonomsku zavisnost. Evropa se gradi, ali ne uključuje - mi smo uvijek promatrači, rijetko učesnici.