Svake godine je isto. Brojne delegacije dođu i odu iz Potočara. Pošalju se poruke, prisjeća se, upozori, napomene...

Nikad više nikome da se genocid ne ponovi! Poruke, riječi, utjeha. Mogli smo više, trebali smo bolje... Osjećamo teret neuspjeha međunarodne zajednice... Od Turske do Njemačke, Nizozemske, Velike Britanije, Amerike... Svi smo mogli više.

I tako svakog 11. jula. Zvanice se obrate, pošalju poruke. A Srebrenica, nakon godišnjice, ostaje grad mrtvih, prepuštena sama sebi i zaboravljena od svih. U očima evropske i svjetske javnosti bude samo tri dana u godini.

I čim se žrtve ukopaju, ugase svjetla u Memorijalnom centru, ostaje tuga nad dolinom bijelih nišana, podsjetnikom na stravičan zločin Mladićevih razjarenih hordi koje su ubijale, silovale, palile, strijeljale djecu i starce, njih više od 8.000...

I kada odu delegacije, u Potočarima ostaje bolna tišina koju presijecaju jecaji i krici majki, sestara, nana kraj mezarova svojih najmilijih. Ni suza više nema. One su davno isplakane.

Ni nakon 27 godina od genocida u srcu Evrope svijet, izgleda, nije ništa naučio, ma kako tvrdili drugačije.

Da jeste, ne bi dozvolio Ukrajinu, novi zločin, novi genocid, naočigled svih.

Iste su poruke poslane kao i prije 27 godina. Mi smo uz vas, nećemo dozvoliti stradanje nevinih, a zločin pred očima cijelog svijeta, kakav se desio u Srebrenici, dešava se i u Ukrajini.

Pitanje je da li je Evropa išta naučila na slučaju Srebrenice. Teško da jeste…