Na današnji dan prije 30 godina, 24. oktobra 1993., u Beogradu je preminula bosanskohercegovačka i svjetska operska diva Bahrija Nuri Hadžić, primadona koja je tridesetih godina prošlog vijeka nosila eksperimentalni operski repertoar u Evropi.
- Umjetnica rijetke mnogostranosti, podjednako dobra u visokom dramskom fahu, kao i u koloraturnom… maestralno vlada svim pjevačkim registrima... univerzalna je pjevačica velike kulture. Nuri Hadžić je božanstvena – napisao je francuski kompozitor, dirigent i profesor Darius Milhaud o Bahriji Nuri Hadžić, prvoj bosanskohercegovačkoj operskoj pjevačici. Između ostalog, bila je prva Lulu u praizvedbi istoimene opere austrijskog kompozitora Albana Berga u Cirihu, 1937. godine.
- Bio je to svakako jedan veliki poduhvat i moj najveći umjetnički doživljaj. Na toj premijeri našli su se svi vrhunski umjetnici iz cijelog svijeta: Darius Milhaud, Vilijam Stajnberg (William Steinberg), Pjetro Maskanji (Pietro Mascagni), Tomas Man (Thomas Mann), Konrad Bek (Conrad Beck)... A ja sam tada imala samo 33 godine i sreću da sve to doživim - govorila je Bahrija Nuri Hadžić o svojoj ulozi Lulu u operi koja je izvedena pred najbiranijom svjetskom umjetničkom elitom.
Otac književnik
Bahrija Nuri Hadžić rođena je u Sarajevu, 4. marta 1904. godine, kao najstarija od četiri kćerke književnika Osmana Nuri Hadžića, Mostarca, autora prvog bosanskohercegovačkog romana „Bez nade“, i Almasa-hanume iz poznate sarajevske porodice Sokolović. Bahrijina sestra Nadžida bila je pravnica i dugogodišnja sudinica u Mostaru, druga sestra Rabija je bila profesorica njemačkog jezika u Gimnaziji Mostar, a treća Šemsa je umrla mlada. Sve četiri sestre su učile svirati klavir.
- To su naši roditelji forsirali. A ja još i violinu. Međutim, vjerovatno sam bila netalentovana, pa sam violinu poslije nekoliko godina ostavila… - kazala je jedne prilike Bahrija, prisjećajući se svog djetinjstva.
Djetinjstvo i ranu mladost provela je s porodicom u Mostaru, gdje se nakon osnovne škole dalje školovala kod časnih sestara, a uporedo s tim je pohađala časove klavira i violine. Kako u tadašnjem Mostaru nije mogla dobiti adekvatno obrazovanje, otac Osman je odlučio da se porodično presele u Beograd, gdje je Bahrija upisala Srpsku muzičku školu, koja se danas naziva Muzička škola „Mokranjac“.
Izuzetan talent
U Srpskoj muzičkoj školi Bahrija je nastavila učenje klavira, ali kad je profesorica pjevanja Ivanka Milojević čula njen biserni glas, uzela ju je u svoju klasu i obavijestila Bahrijine roditelje da je njihova kćerka izuzetan talent, te im preporučila da je pošalju na školovanje u neki od najboljih evropskih muzičkih centara.
Godine 1923., Bahrija je položila prijemni na Državnoj visokoj akademiji za muziku i umjetnost u Beču, na Odsjeku za pjevanje, kod čuvenog profesora Tea Lirhamera (Thea Lierhammera), s kojim je kasnije tokom karijere povremeno radila. Nakon petogodišnjeg studija prvi profesionalni angažman dobila je u Bernu, u Švajcarskoj, gdje je od 1928. do 1931. godine ostvarila četrdesetak vodećih operskih uloga, koje su je toliko popularizirale da nije mogla odgovoriti na sve pozive za gostovanja na evropskim operskim scenama. Pjevala je u Zagrebu, Mostaru, Beču, Bernu, Cirihu, Pragu, Bratislavi, Varšavi, Krakovu, Ljvovu, Gracu, Minhenu, Frankfurtu, Sofiji, Aleksandriji, Kairu, Istanbulu…
U Bernu je prvi put pjevala Salome, glavnu ulogu istoimene opere, za koju su gotovo svi muzički znalci saglasni da je njen najviši umjetnički domet i najbolje tumačenje Salome uopće. Čak je i kompozitor opere „Salome“ Ričard Štraus (Richard Strauss), kada je pjevala pod njegovom dirigentskom palicom prilikom proslave njegovog 75. rođendana, 1939. godine u Cirihu, kazao da je to Salome koju je čekao 35 godina.
Prvakinja opere
Na nagovor kompozitora Stevana Hristića Bahrija Nuri Hadžić, 1931. godine, postaje članica, a ubrzo i prvakinja Beogradske opere, gdje je pjevala do 1960. godine, osim pauze tokom Drugog svjetskog rata, kada nije htjela, kako je izjavila, pjevati za Musolinija (Mussolini) i Hitlera.
Bahrija se proslavila glavnim ulogama mnogim u operama, između ostalih, “Lulu”, “Aida”, “Il trovatore”, „Manon“, “Werther”, „Salome“, “La Fanciulla del West”, „Jenufa“, „Koštana“, koje je ostvarila na operskim scenama bivše Jugoslavije, ali i širom Evrope.
Za izvanredna umjetnička dostignuća Bahrija je dobila jugoslavensku Sedmojulsku nagradu, 1988. godine, a posthumno (1996.) u Bosni i Hercegovini joj se za izuzetan doprinos umjetnosti odužila BH Pošta, štampajući markicu s njenim likom.
Emotivni nastup u Mostaru
Bosanskohercegovački književnik, Mostarac, dr. Ibrahim Kajan, u svom tekstu posvećenom našoj operskoj divi Bahriji Nuri Hadžić, između ostalog je napisao:
- Samo rijetki podsjete da je velika pjevačica, osim pod svjetlom glamuzonih pozornica svijeta, nastupila i u jednoj skromnoj provincijalnoj sali grada svoga porijekla, u Mostaru, u martu 1941. Odazvala se pozivu da sudjeluje u programu Muslimanske narodne biblioteke. Zahvalni Mostarci oduševljeno su je pozdravili, a ovacijama ispratili. Ona i publika su se razumjeli: njezina svjetska veličina ipak je izrasla iz dubokih, slojevitih senzibiliteta bosanske kajdanke – jer u Bosni, osim sevdalinke, i nije bilo drugog i drukčijeg zvuka.
