Osman Đikić, jedan od najboljih pjesnika koje je Bosna i Hercegovina izrodila, književnik, dramatičar, ali i politički aktivist, rodio se 7. januara 1879. u Mostaru. Iako je živio kratko, samo 33 godine, ostavio je dubok i neizbrisiv trag u našoj kulturno-književnoj historiji, doprinijevši njenom preporodu. Divio mu se i njegov savremenik i prijatelj, također pjesnik Aleksa Šantić. Đikićeve pjesme ne zavređuju ništa manje pažnje od Šantićevih, ali su ostale u sjenci, jer je više govoreno i pisano o njegovoj ljubavnoj priči i braku s beogradskom glumicom Zorom Topalović.

U rodnom Mostaru Osman je završio ruždiju i nekoliko razreda gimnazije, tokom koje je ušao u krug pisaca časopisa „Zora“, predvođenih Aleksom Šantićem i Svetozarom Ćorovićem. Osim stihova, Osman tada u „Zori“ objavljuje i svoje nacionalne i prosvjetiteljske stavove u kojima „ustaje protiv ugnjetača“, a kako je bio najmlađi i „najraspjevaniji“, biva obilježen kao najopasniji i izbačen iz gimnazije. 

Kandidat za Sabor BiH

Nakon izbacivanja iz Mostarske gimnazije Đikić odlazi u Istanbul, gdje nastavlja školovanje, a potom u Beograd i Beč, gdje završava Trgovačku akademiju. Po sticanju diplome zapošljava se kao bankovni činovnik u Zagrebu, zatim u Brčkom i Mostaru, gdje je od 1907. uređivao časopis „Musavat“ i objavljivao tekstove u „Bosansko-hercegovačkom glasniku“.

Godine 1909., Osman se seli u Sarajevo, nakon što je izabran za sekretara Muslimanskog kulturnog društva “Gajret”, te za urednika lista “Gajret”.

U vrijeme prvih izbora za Sabor Bosne i Hercegovine, 1910. godine, Đikić se uključuje aktivno u politiku i postaje saborski kandidat Socijaldemokratske stranke za treću kuriju. U to vrijeme je, prema Izbornom redu (zakonu), stanovništvo bilo podijeljeno u tri kurije. Prvoj kuriji pripadali su muslimanski zemljoposjednici begovi i age, bogati trgovci i industrijalci, te vojna lica. Drugu kuriju činilo je gradsko stanovništvo onih mjesta koja imaju gradski statut ili se upravljaju po zakonu od 21. marta 1907. godine, a trećoj kuriji pripadalo je seosko stanovništvo. Osman tada pokreće i politički list “Samouprava”.

Rodoljub i ašiklija

Još u gimnazijskim danima Đikić je počeo pisati poeziju, a pjesme je objavljivao uglavnom u časopisima ”Bosanska vila”, ”Zora” i ”Behar”. Za svog kratkog života uspio je napisati i objaviti tri zbirke pjesama: rodoljubive ”Pobratimstvo” (zajedno s Avdom S. Karabegovićem i Omer-begom Sulejmanpašićem) i ”Muslimanskoj mladeži”, te ljubavne ”Ašiklije”. Napisao je i tri folklorne drame: ”Zlatija”, koja je često izvođena na zabavama MKD ”Gajret”, potom ”Stana“ i ”Muhadžir”.

Danas je malo poznato da je Osman Đikić autor i nekoliko narodnih pjesama napisanih u duhu sevdalinki, koje su dobile i melodiju, a najpoznatije su: ”Đaurko mila”, ”Ašik ostah na te oči” i ”Đela Fato, đela zlato”. Osim toga, Đikić se bavio i sakupljanjem narodnih umotvorina.

- On se rađa odmah nakon prelaska iz „otomanskog“ na „zapad“, umire 1912., dakle prije rata (Prvog svjetskog, o.a.), a poslije okupacije i jedan je od rijetkih ljudi čiji čitav život spada u taj kratki period. Kratko je živio, ali je pisao kao oni stari romantičari, kao pisci koji se javljaju sto godina ranije, pa zato njegove pjesme djeluju sto godina starije i staromodnije – napisao je o Đikićevim pjesmama književnik i novinar Muharem Bazdulj.

Ljubav na prvi pogled

- Kakvi smo pjesnici – drugi će reći. A ja tebi da kažem: hrabriji si čovjek od mene. Tvoja ljubav prema Zori pobijedi i vjeru i naciju i čaršiju. Ti svoju ljubav oženi, a ja?… Malo je Osmana Đikića, malo… Zato te, brate, kao pjesnika volim, a kao čovjeka i volim i poštujem… - ovim riječima je pjesnik Aleksa Šantić svom prijatelju Đikiću odao priznanje za hrabrost da se oženi ženom druge vjere, što je u vrijeme kada su oni živjeli bilo zabranjivano od porodice i osuđivano od društva. Naime, Šantić je bio zaljubljen u katolkinju Anku, ali nije mogao da se suprotstavi svojoj pravoslavnoj porodici i oženi se svojom ljubavi za kojom je patio cijeli život.

Dok je radio kao bankarski službenik u Brčkom, 1904. godine, Đikić je upoznao beogradsku glumicu Zoru Topalović i među njima se rodila ljubav na prvi pogled. Zaprosio je svoju Zorku, kako joj je tepao, na posebno romantičan način, pjesmom “Đaurko mila”, koju je za nju napisao:

Đaurko mila
Tuga me mori
Za oči tvoje
Što suze rone
Ustašca tvoja
Prepuna raja
Haj, dođi, dođi
Sred' zagrljaja
Čuj kako srce
Umilno tepa
Haj, ljubim te, ljubim
Đaurko lijepa

Smrt u 34. godini

Uprkos velikom protivljenju Osmanove ugledne mostarske porodice, ali i Zorine beogradske, njih dvoje su se vjenčali 1905. godine u Beču. Njihova romantična ljubavna priča postala je legenda koja se prepričava i danas.

- Ta ljubav između Osmana i Zorke je oličenje Mostara koji pamtimo po dobru. U dvije sobe u velikoj Avdaginoj kući, odvojeno od Osmana ležala je Zorka (oboje oboljeli od u to vrijeme neizlječive tuberkuloze). Avdaga (Osmanov otac, o.a.) nije dozvolio da Zorka sazna kad je umro Osman, jer je htio da je sačuva što duže u životu – kazao je još jedan od poznatih mostarskih pjesnika Pero Zubac.

Narodno pozorište Mostar je, krajem 2019. godine, u svoj repertoar uvrstilo poetsku dramu naslova „Đaurko moja“ autorice Selme Dizdar-Cerović, u režiji Kaće Dorić, koja govori o velikoj ljubavi mostarskog pjesnika Đikića i njegove Zorke, ljubavi koja prevazilazi sve prepreke.

Osman Đikić umro je od tuberkuloze u 34. godini života, 30. marta 1912. godine, a njegova supruga Zora umrla je od iste bolesti nekoliko mjeseci kasnije, 14. septembra 1912. godine. Oboje su sahranjeni u Mostaru, Zora na pravoslavnom groblju Bjelušine, a Osman u Velikom carinskom haremu ispred Karađoz-begove džamije.

Turbe na mezaru rušeno dva puta

U periodu između dva svjetska rata, tačnije 1936. godine, na mezaru Osmana Đikića podignuto je spomen-turbe prema projektu čuvenog beogradskog arhitekte i historičara umjetnosti Aleksandra Deroka. Osim što je najviše turbe u Velikom carinskom haremu ispred mostarske Karađoz-begove džamije, Đikićevo turbe se izdvaja i po tome što su mu ime i prezime ispisani ćirilicom.

Još je jedna specifičnost u vezi s Osmanovim turbetom. Naime, dva puta je rušeno, prvi put 1941., zatim je obnovljeno nakon Drugog svjetskog rata, pa ponovno srušeno 1992., te ponovno obnovljeno 1998. godine.