Treba li nam dodatni vitamin C ili putem hrane možemo zadovoljiti svoje potrebe? Konzumiranjem limuna i drugog voća možemo u potpunosti zadovoljiti dnevne potrebe za vitaminom C.  

Nutricionisti se uglavnom slažu da nam je dnevno potrebno od 90 do 100 mg vitamina C. Gdje ga sve ima i od čega se proizvode farmaceutski pripravci vitamina C.

Svjetska zdravstvena organizacija ima čak i niže standarde nego mnoge američke i kanadske udruge nutricionista, pa kao nužnu dnevnu dozu navodi oko 45 miligrama vitamina C. Gdje bismo ovu dozu mogli pronaći u prirodi?

Najbolji je - prirodni

Istraživanja su pokazala da 100 grama mesnatog dijela najkiselijeg limuna sadrži 44 miligrama askorbinske kiseline ili vitamina C, dok ista količina acerole sadrži 4.600 miligrama ovog vitamina.

Šta je acerola? Promjer joj je samo dva centimetra, međutim ovo voće gorko-slatkog okusa sadrži 50 puta više vitamina C nego naranča i 100 puta više nego limun. Samo četiri takve prirodne voćne „kapsule" zadovoljavaju dnevne potrebe odraslog čovjeka za vitaminom C.

Ni crveni luk nije loš izbor. Osim kalcija i fosfora, nudi i askorbinsku kiselinu. Slatka crvena paprika je još jedan prirodni rudnik vitamina C. Polovica šolje narezane svježe paprike sadrži 142 mg vitamina C i samo 20 kalorija (ista količina zelene paprike donosi 60 mg vitamina C). Kuhana verzija iste količine ovog crvenog povrća nudi 116 mg vitamina C.

Jedan srednje veliki kivi sadrži 70 mg vitamina C, baš kao i srednje velika naranča.

 Kome treba više vitamina C

Sportaši, pušači i osobe pod fizičkim opterećenjem trebali bi povećati unos tog vitamina jer je on antioksidans, a pojačan metabolizam rezultira povećanjem nivoa slobodnih radikala u ćelijama pa ponekad ti nivoi premaše naše enzimatske kapacitete njihovog uklanjanja.

Nobelovac Linus Pauling dnevno je uzimao i do 12 g vitamina C (npr. kad bi obolio od gripe - povišenje temperature također povisuje nivo slobodnih radikala), a doživio je 90 godina.

Konzumacija velikih doza tog vitamina je još uvijek upitna, no činjenica je da je kod većine sisavaca (koji ga mogu sami sintetizirati) nivo vitamina C deseterostruko viši nego u čovjeka.

A da li se vitamin C koji kupujemo u tabletama ili u tekućem obliku proizvodi iz koncentrata voća i povrća bogatog ovom supstancom? U načelu se vitamin C proizvodi iz šećera glukoze. A glukoza se dobiva hidrolizom škroba, odnosno iz gotovo svih žitarica.

Ne dobiva se iz voća jer bi to bilo preskupo. Naime, u limunu je sadržaj glukoze zanemariv, ali je sadržaj vitamina C vrlo visok i konzumiranjem tog i drugog voća možemo u potpunosti zadovoljiti dnevne potrebe.

 Patenti su tajni i nedostupni čak i stručnjacima

Industrijske metode proizvodnje vitamina C uključuju kombiniranje biotehnologije i hemijske tehnologije, no zbog sve zahtjevnijih uvjeta u smislu zagađenja okoliša, razvijaju se industrijske metode koje su dominantno biotehnološke.

U hemijsko-tehnološkoj proizvodnji koriste se različite kiseline (ovisno o proizvođaču), a u starijem postupku i aceton, te anorganski katalizatori (platina, nikal, pa i kalijev permanganat koji je izuzetno opasan po zdravlje).

Kvaliteta konačnog proizvoda ovisi o primijenjenom postupku pročišćavanja. U novije vrijeme razvijaju se nove biotehnološke metode u kojima dominira fermentacija, i to osim glukoze i nekih drugih šećera.

Vitamin C se, naprimjer, više ne proizvodi u Hrvatskoj, pa tehnologija uvezenog proizvoda ovisi o inozemnoj tvrtki. Najčešće su to kineski proizvođači, pa je teško reći koje postupke koriste, no uglavnom su koristili kombinirane postupke proizvodnje.

Tehnološki postupci proizvodnje vitamina C su patentirani postupci, dakle, tajni su i uglavnom nedostupni javnosti, pa i stručnjacima. Stoga niko razuman ne vjeruje da se hemijske tehnologije postepeno zamjenjuju biotehnološkim kako bi se sačuvao okoliš.

Proizvodnja prebačena u Kinu

Industrija brine jedino o profitu, a o okolišu brine ili onoliko koliko to mora ili koliko joj to čuva imidž društveno odgovorne kompanije. A treba imati u vidu da se sva proizvodnja vitamina C preselila u Kinu, gdje su radnička prava i pravo na zdrav okoliš tabu-teme.

Dakle, tehnološke novosti u proizvodnji vitamina C isključivo su u funkciji iskorištenja (bio)kemijskih reakcija. Osim toga, mnogi su naučnici sumnjičavi prema masovnoj uporabi enzima, bakterija ili kvasaca u sintezi jednostavne molekule poput vitamina C.

Ti postupci uključuju i genetski izmijenjene organizme, to niko ne kontrolira. Nusprodukti biotehnoloških postupaka slabije su definirani od onih koji nastaju u klasičnoj hemijskoj sintezi.

Zato, umjesto da gutate tablete vitamina C, okrenite se njegovim prirodnim izvorima - a to su: Crvena paprika, limun, kivi, naranča, šipak, crveni luk i ribiz, jer sadrže veće količine vitamina C. Međutim, on se nalazi i u većini drugog voća i povrća, pa je raznovrsna prehrana sasvim dovoljna za podmirivanje dnevnih doza.