Hronični zdravstveni problemi veliko su iskušenje za pacijenta i liječnika. Hronična bol ima toliko puno mogućih uzroka da katkad različiti specijalisti čekaju jedni druge da neko od njih predloži određeno liječenje.  

Hronična bol u maloj zdjelici zna ženama zadati mnogo muke. Ta se nevolja naziva pelvični kongestivni sindrom (PKS), to je stanje za koje je karakteristična hronična bol u maloj zdjelici koja traje i duže od šest mjeseci.

Jedini simptom

Jedini simptom ovog stanja predstavlje konstantna bol u maloj karlici koja traje duže od šest mjeseci, koja se može pojačavati u predmestrualnom periodu, nakon zamora, nakon dugog stajanja, poslije seksualnog odnosa i tokom trudnoće. 

U malom broju slučajeva kao jedina vidljiva manifestacija mogu se pojaviti proširene vene na genitalijama. Također se mogu pojaviti proširene vene na nogama.

Žena koja ima ove simptome malo ili nikako ne reagira na lijekove protiv bolova.

Zbog produžene i jake boli u maloj karlici, a nemogućnosti otkrivanja uzroka, veliki broj ovih žena završi na liječenju kod neurologa ili psihijatra, jer se smatra da imaju fantomsku bol.

Problem sa hroničnom pelvičnom boli predstavlja i činjenica da veliki dio ljekara ne vjeruje u njeno postojanje, a najveći dio nije ni čuo da takav sindrom postoji.

Brojni uzroci

Uzroci boli u maloj karlici su mnogobrojni:

1. endometrioza,

2. denomioza, 

3. hronična zdjelična upalna bolest,

4. bolesti mokraćnog sistema (intersticijski cistitis),

5. bolesti probavnog i mišićno-koštanog sistema,

6. bolovi mogu nastati i zbog priraslica nastalih nakon hirurških zahvata u trbuhu i zdjelici, odnosno nakon zdjeličnih upala.

Problemi sa krvnim sudovima, kakav je pelvični kongestivni sindrom, vjeruje se, također su mogući uzrok dugotrajne zdjelične boli. Sindrom zahvaća 5-7 posto žena, a proširene vene u zdjelici čest su nalaz u žena u premenopauzi, osobito kod žena koje su rodile.

U stanjima venske insuficijencije zalisci vena su slabi i dozvoljavaju povrat krvi pa nastaje zastoj krvi u zdjelici. Nemaju sve žene s hroničnom zdjeličnom boli proširene vene, tako da je povezanost pelvičnog kongestivnog sindroma i proširenih vena u zdjelici nejasna.

Nadalje, venska kongestija pa i sam refluks (povrat krvi) nađu se i u žena bez simptoma, tako da se ne zna je li upravo zdjelična venska kongestija uzrok hronične boli u zdjelici.

Kako do dijagnoze

Sam PKS je težak za dijagnosticiranje iz razloga što sama pacijentkinja ne osjeti proširenje vena, liječnik ne može klasičnim manuelnim pregledom da ga utvrdi, tokom rutinskih ultrazvučnih pregleda jako je teško uočiti postojanje proširenje vena. 

Na naprednim dijagnostičkim modalitetima kao što su kompjuterizirana tomografija li magnetna rezonanca karlice, ovo stanje se može lako dijagnosticirati, ali se ovi pregledi ne rade kao rutinski u svakodnevnoj praksi.

Laparoskopija se često koristi za procjenu stupnja proširenosti vena, ali ona može dati i lažno negativan nalaz. Naime, povećani pritisak koji nastaje u trbuhu tokom laparoskopije, uzrokovan takozvanim jatrogenim pneumoperitoneumom, može stisnuti inače proširene vene i na taj način prikriti pravo stanje.

Venografija je zlatni standard za dijagnozu te najtačnija metoda za procjenu proširenosti vena i povrata krvi.

Izazov za ljekare

Iako je PKS često uvjetovan ginekološkim bolestima, najčešće proširenim venama jajnika, treba isključiti i gastrointestinalne i urološke probleme, što zahtijeva ne samo laboratorijsko testiranje, nego i kolonoskopiju i cistoskopiju. 

Često je ovaj sindrom dijagnoza koja se postavlja nakon isključenja ostalih poremećaja, izazov je za liječnika i zahtijeva multimodalni pristup. Fizikalni pregled i metode slikovne dijagnostike često su nedovoljni. Tačnu dijagnozu može se postaviti laparoskopijom, uz već navedena ograničenja.

Jedan od pristupa liječenju je embolizacija, relativno jednostavan zahvat s malim rizikom i trenutnim učinkom, djelotvorna u dobro odabranim slučajevima. Tehnički uspjeh intervencije je 98-100 posto, povratak simptoma do osam posto, sa jako malim stepenom komplikacija koje se rješavaju lijekovima.

Taj pristup, međutim, nije potvrđen u randomiziranim studijama osim one Chunga i Huha. Do danas, dobrobiti ovakvog liječenja opisani su prvenstveno u serijama slučajeva.

Prije nego se pokaže da je bolja od ostalih, njezinu učinkovitost treba procijeniti u odnosu na druge načine liječenja (histerektomija, podvezivanje vena, lijekovi).