Vježbanje može da izoštri naše kognitivne sposobnosti i održi zdravlje našeg mozga i u poznijem životnom dobu – čak i ako počnemo s vježbanjem tek tada.

To su rezultati nove studije koja je otkrila da su ljudi u sedamdesetim i osamdesetim godinama koji su prethodno živjeli sedentarnim načinom života i počeli da vježbaju, uključujući i one koji su već iskusili kognitivni pad, pokazali poboljšanje funkcije mozga nakon treninga.

Kognitivne sposobnosti

Studija doprinosi rastućim dokazima da je jedan od najboljih načina da zaštitimo naše umove kretanje.

- Čini se da je vježba ključna za održavanje, pa čak i poboljšanje naših kognitivnih sposobnosti kako starimo, navodi Dž. Karson Smit, profesor kineziologije na Univerzitetu Merilend, koji je vodio studiju.

Kao što mnogi od nas znaju iz tužnog ličnog iskustva, mentalna oštrina često popušta kako starimo, počevši od ranih srednjih godina, pa sve brže kako vrijeme prolazi. Imamo sve više problema da upamtimo imena ili gdje smo parkirali auto...

Skeniranje mozga i druga istraživanja sugeriraju da se ovaj pad dešava djelimično zato što se struktura i funkcija mozga mogu pokvariti tokom vremena. Neuroni slabe ili izumiru, a veze između pojedinačnih neurona, kao i između širih mreža ćelija u mozgu, nestaju.

Prirodno, naučnici se pitaju da li možemo da usporimo ili preokrenemo ovaj pad funkcioniranja našeg mozga. Da bi istražili to važno pitanje, Smit i njegove kolege su regrutirali 33 volontera u sedamdesetim i osamdesetim godinama, od kojih je otprilike polovina iskusila blago kognitivno oštećenje, gubitak vještina razmišljanja koji često prethodi Alzheimerovoj bolesti.

Od svih je zatraženo da urade niz fizioloških i mentalnih testova. U jednom, istraživači su naglas pročitali kratku priču i zamolili volontere da je ispričaju. U drugom, dobrovoljci su mirno ležali tokom funkcionalnog skeniranja magnetnom rezonancom koji je precizno utvrdio električnu aktivnost u mnogim dijelovima njihovog mozga.

 Četiri mjeseca

Nakon toga, polovina volontera, uključujući neke s blagim kognitivnim oštećenjem, počela je da vježba, posjećujući teretanu pod nadzorom stručnjaka četiri puta nedjeljno kako bi brzo hodala oko 30 minuta. Ostali su ostali neaktivni.

Poslije četiri mjeseca, svi su ponovili originalne testove.

Ali njihovi rezultati su se razlikovali. Vježbači, čak i oni s blagim kognitivnim oštećenjem, postigli su bolje rezultate na kognitivnim testovima, posebno na verziji koja se ponavlja. Dobrovoljci koji su nastavili s neaktivnošću nisu.

Još intrigantnije, mozak vježbača se promijenio prije studije, skeniranje mozga starijih dobrovoljaca pokazalo je uglavnom slabe ili raštrkane veze između i unutar glavnih moždanih mreža.

Naš mozak najbolje funkcionira kada različite mreže komuniciraju i povezuju se, olakšavajući složeno razmišljanje i formiranje memorije. Ovaj proces se može vidjeti u akciji na skeniranju mozga, kada povezane mreže mozga svijetle u tandemu, poput sinhroniziranih božićnih lampica.

Posle četiri mjeseca vježbanja, skeniranje je pokazalo da su moždane veze jače nego ranije, sa ćelijama i cijelim mrežama koje svijetle u isto vrijeme, što je uobičajeno obilježje boljeg razmišljanja.

 Više neurona

Da bi bolje razumjeli kako vježba može da promijeni naš mozak kako starimo, neurolozi su morali da se okrenu miševima.

I otkrili su da miševi koji vježbaju ne samo da su stvorili više neurona kada su prvi put počeli da trče od sedentarnih životinja, već sada, kako su se miševi približavali starosnoj dobi za penzionisanje (u smislu glodara), te iste ćelije su bile složenije i opširnije povezane u moždane mreže životinja.

Neuroni trkača bili su bolje povezani od neurona sedentarnih životinja.