Talentirani vozač bh. korijena Dino Beganović (20) pridružio se Hitech GP-u za koji će nastupati u svojoj prvoj punoj sezoni u Formuli 2.Nakon završetka dvogodišnjeg angažmana u Formuli 3, Beganović se priključio Formuli 2 u posljednja dva kola protekle sezone, te vozio utrke u Kataru i Abu Dabiju.U dva sprinta i dvije glavne utrke Beganović je uspio da osvoji čak 22 boda, što je odličan poduhvat, a u Hitechu su znali da ne smiju propustiti priliku da angažiraju Dinu na duže staze.Beganović će i ove sedmice imati priliku da vozi za Hitech u postsezonskim testovima koji se održavaju, također, u Abu Dabiju.U ekipi su znali da ne smiju propustiti da ga angažiraju, pa su brže-bolje spremili ugovor.- Dinin skor u utrkama je impresivan. Njegov nastup u Abu Dabiju sedam dana kasnije bio je izvanredan – poručeno je iz Hitech GP-a.Dvadesetogodišnji vozač, porijeklom iz Bosne i Hercegovine, krupnim koracima grabi do Formule 1 i najbržeg svjetskog cirkusa, a onda će i naša zemlja imati predstavnika u jednom od najelitnijih sportova na svijetu. I to će se desiti, prije ili kasnije.

Beganović se približava Formuli 1

Dino Beganović: Krupni koraci

Više od milijardu maraka građani BiH izdvojili su za uvoz automobila, a podaci koje mediji povremeno zatraže od Uprave za indirektno oporezivanje BiH mogu poslužiti kao vjerodostojna ilustracija sumorne bh. svakodnevice.U skladu s dubinom vlastitog novčanika, ogromna većina vozača odlučuje se za polovne četverotočkaše sa Zapada, desetak procenata sretnih kupaca sebi je priuštilo nove automobile, ali najviše pažnje uvijek izazove lista najluksuznijih i najskupljih automobilskih brendova za koje su vlasnici, za ovdašnje prilike, morali izdvojiti prava bogatstva. Svako od deset top vozila, uključujući obaveze plaćene državi, koštalo je od 300.000 do 700.000 KM.Davno su minula vremena veće socijalne jednakosti, a sve je manje i onih što ih pamte. Nostalgičara koji bi se zaista željeli vratiti u eru kad je "Yugo 45“ predstavljao krajnji domet i nedosanjani san pa, kao u pjesmi "Zabranjenog pušenja“ izazivao ljubomoru komšiluka i pola rodbine, vjerovatno više i nema. Ipak, podatak da stotine hiljada maraka odlazi na luksuzne automobile, koji će se mučiti ili sakupljati packe na bh. cestama, još jedan je od dokaza dubokih podjela u bh. društvu.Samo 30 godina nakon rata postali smo nacija čiji se veći dio bori s cijenom potrošačke korpe, dok ostatak obara rekorde pri uvozu zlata, nakita, skupocjenih parfema ili automobila... Mnogo je pitanja za političare, ekonomske stručnjake, poslanike, poreznike, pa i policijske organe, ali jedno je zajedničko svima – koliko sve ovo još može trajati?!&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Davno su minula vremena veće socijalne jednakosti, a sve je manje i onih što ih pamte

Prošla vremena veće socijalne jednakosti

Podijeljena nacija

Svega jedan dan nakon što je napunio Bosanski kulturni centar u Sarajevu, gdje su svi uživali u njegovom nastupu, Božo Vrećo je šokirao sve izjavom u medijskom nastupu.On je pričao o tome kako je "preživio pakao" u Sarajevu i da je izvor svih problema jer se on kao Srbin bavi sevdalinkom.- Postoji neko uvriježeno pravilo da sevdalinku može izvoditi samo neko ko je musliman, to je pogrešno tumačenje – rekao je Vrećo prije nekoliko dana.I zaista, jeste to pogrešno tumačenje, no njegova konstatacija nije uopće tačna. Božo Vrećo je prihvaćen u Sarajevu kao egocentrična pojava, slobodno šeće ovim gradom, pravi nastupe koji imaju veliki odziv, a onda pokušava praviti žrtvu od sebe.Možda pravljenje žrtve ne bi bilo toliko sporno da nije riječ o jednom takvom osjetljivom pitanju kao što je sevdalinka.Iako je sevdalinka nerazdvojiv dio bošnjačke muzičke i kulturne tradicije, popularna je i kod Srba i Hrvata, a brojni muzičari koji se povezuju sa sevdalinkom bili su nebošnjaci: Nada Mamula, Zora Dubljević, Jozo Penava, Slobodan Lalić, Rade Jovanović, a Nedeljko Bilkić je bio interpretator Šantićeve "Emine".Čak je legendarna Josipa Lisac izvodila pjesmu "Omer Beže", a Jadranka Stojaković "Što te nema". Kao što je uočljivo, riječ je o osobama koje su mnogo veće legende od Bože Vreće.I ne, nikome nije smetalo što su oni izvodili sevdah, postali su čak i simbol te muzike, ali Božo Vrećo pokušava kreirati od sebe izuzetak, praveći od Sarajeva ono što su ranije političari zlonamjerno nazivali "Teheranom".

Brojni muzičari koji se povezuju sa sevdalinkom bili su nebošnjaci

Izigravanje žrtve

Za tri dana, 14. decembra, tačno će biti 30 godina otkako je Kris Dejl (Chris Dale) s bendom "Skunkworks“ i legendom metal muzike Brusom Dikinsonom (Bruce Dickinson) svirao u opkoljenom Sarajevu.Zvuci njegove bas gitare i danas mnogima odjekuju u ušima, jer je ovaj nastup bio jedna od rijetkih svijetlih tačaka tokom četverogodišnjeg konstantnog bombardiranja grada, pucanja iz snajpera, gladi i žeđi. Muzičari su s UN-ovim pripadnicima ušli, a kasnije i izašli, iz Sarajeva i u krcatom Bosanskom kulturnom centru održali svirku za pamćenje. Mogla je biti i posljednja u njihovim tada mladim životima, jer snajperisti oko Sarajeva nisu inače birali svoje žrtve.Nisu samo svirali, obilazili su grad, koliko se to dalo. Posjetili su djecu čiji su roditelji ubijeni i osjećali krivicu što ne mogu više pomoći, nesvjesni koliko je ljudima tog grada sam njihov dolazak značio. Dao im je nadu, vjeru da će preživjeti i da postoji život izvan sarajevskih podruma.Možda bi i pomogli više u smislu nekog novca, hrane, vode, da su znali da dolaze u ratnu zonu.Dejl je tada imao 27 godina i vrlo iskreno je u razgovoru za "Avaz" kazao da je bio neinformiran, samim tim nespreman za sve što je vidio u Sarajevu. Smrt, glad, razoren grad i nepodnošljiva ljudska patnja. Svjestan da je danas pametniji, rekao je kako nije više ni mlad ni lud da bi ponovio isto.Tokom tri decenije nije pričao ono što su Bosanci i Hercegovci htjeli čuti – da je sa Sarajevom bila ljubav na prvi pogled. Jer nije. Bio je to užas. Ali 20 godina poslije jeste se zaljubio u ovaj grad i često dolazio. Ovog 13. decembra ponovo će i zasvirati.Ipak, hvala mu za 1994. godinu. I njemu i ostatku ekipe koja je došla.

Nespreman za sve što je vidio u Sarajevu - smrt, glad, razoren grad i nepodnošljiva ljudska patnja

Kris Dejl: Vjera u život van podruma

Jedan je od sinonima Zrinjskog. U tri navrata je nastupao za „Plemiće“, a Pod Bijelim brijegom je i završio igračku karijeru. Potom je krenuo graditi trenersku karijeru, vrijedno je čekao šansu u svom domu, a kada je dobio – pokazao je šta zna.Naravno, riječ je o Mariju Ivankoviću, treneru Zrinjskog koji je Mostarce vodio do titule jesenjeg prvaka BiH, ali i do rekorda koji je držao Željezničar još od sezone 2011/12 – „Plemići“ su na 27 uzastopnih mečeva bez poraza. Osim toga, ranije je preskočio Sergeja Jakirovića, Vinka Marinovića, Mladena Žižovića i Amara Osima po broju bodova u prvih 15 kola (38).- Niz okolnosti dovode da dođeš do ovog posla, a onda ekipa i brojne druge kakav ćeš rezultat napraviti – rekao je nedavno Ivanković za „Avaz“.I tako bude. Posložio je sve kako treba, a kada radite u ekipi koja ima sistem i obezbjeđene dobre uslove – rezultat ne izostaje. A tako je u Zrinjskom.Mario Ivanković rođen je 8. feburara 1975. godine u Salcgitenu, Austrija. Igrao je za Neretvu, Varteks, Zrinjski, Široki Brijeg, Čemnicer, Suvon, Nejmeh i Brotnjo. Prošle sezone je bio „vatrgasac“ u Zrinjskom, a od ljeta samostalno vodi ekipu. Bio je još i selektor U-19 reprezentacije BiH.

Odveo Zrinjski do titule jesenjeg prvaka uz nestvaran niz mečeva bez poraza

Mario Ivanković: Ruši rekorde

Bašar al-Asad (Bashar al-Assad) jedini je arapski diktator starog kova koji je uspio preživjeti arapsko proljeće. Ili barem se tako činilo. Naime, za razliku od drugih arapskih lidera koji su se ili povukli poput Mubaraka ili u relativno kratkom roku bili krvavo svrgnuti poput Gadafija, Al-Asad je na proteste odlučio odgovoriti brutalnom silom, a onda ući u dugogodišnji rat sa širokom koalicijom opozicionih snaga.Nakon početnih neuspjeha, uz otvorenu podršku Rusije i Irana, s jedne, te pomalo dizanje ruku Sjedinjenih Država, s druge strane, Asad je uspio vratiti kontrolu nad većim dijelom zemlje. A onda – čudo neviđeno.Rat koji traje skoro 10 godina, a na koji smo pomalo bili zaboravili, u jeku klaonice u Gazi i Ukrajine, okončao se u svega desetak dana, munjevitom akcijom pobunjenika i ulaskom u Damask.Njihova pobjeda došla je u najboljem mogućem trenutku za Evropu i zapadni svijet. Naime, padom Asada, Iran i Rusija gube važnog saveznika i faktora destabilizacije u regionu, a njihovi sateliti Hamas i Hezbolah ostaju potpuno izolirani.Mnogi strahuju da će Sirijom sada zavladati islamisti i Asadov teror zamijeniti vlastitim vjerskim. Lideri pobunjenika, s druge strane, među kojima i bivši članovi Al-Kaide, najavljuju izgradnju institucija, izbore te umjerene politike. Daj Bože da to stvarno bude tako, a sirijski narod dočeka dugo čekanu slobodu.No, šta će izabrati, to je sada odgovornost samih Sirijaca. Pokušaji Zapada da izvozi demokratiju na Bliski i Srednji istok završio je fatalnim neuspjehom. Ako oni žele živjeti u islamskoj državi, njihova stvar, sve dok svoje probleme i ideologiju ne počnu izvoziti van granica.Iz era izvoza demokratije i izvoza vrijednosti polako ali sigurno prelazimo u eru zaštite vlastitih država, kultura i njihovih interesa. A u takvom svijetu za početak će biti dovoljno da druge civilizacije svoje probleme zadrže unutar svojih granica.

Ako oni požele živjeti u islamskoj državi, njihova stvar, sve dok svoje probleme i ideologiju ne počnu izvoziti van granica

Sirijci neka odluče

Ministrica pravde KS Darja Softić-Kadenić postupila je jedino što je bilo moguće i na kraju zakonito – naime, odbila je izvršiti upis promjene u Registru udruženja koja se odnosi na Fudbalski savez Kantona Sarajevo.Razlog je što nisu ispunjeni formalno-pravni uvjeti za upis promjena u Registar udruženja koje se odnose na Fudbalski savez Kantona Sarajevo, a glavni razlog se odnosi na činjenicu da zahtjev i obrasci za upis promjena u Registar nisu potpisani od strane lica ovlaštenog za zastupanje i predstavljanje, kako to nalažu propisi koji uređuju postupak upisa, a na šta je „Dnevni avaz“ već ranije upozoravao.Da je ministrica Softić-Kadenić potpisala ovakvo rješenje i sama bi potencijalno napravilo krivično.No, sve je to nije razumljivo ministru kulture i sporta KS Kenanu Magodi. Ministar u kojem očito proradi nasilnički gen kada mu se neka žena suprotstavi, ministrici je uputio niz uvreda i teških optužbi jer mu nije htjela dati potpis da mimo zakona i procedura ovlada Fudbalskim savezom KS.Da stvar bude gora, ministrica ni na koji način nije ulazila u opravdanost zahtjeva ni negirala da su u sarajevskom fudbalu potrebne veze, samo je, što joj je i obaveza, navela da nisu ispunjene zakonske proceduru.Stoga, krajnje je žalosno da u Vladi KS na najvišim funkcijama sjede osobe koje misle da se zakoni mogu zaobilaziti i da njihova sila treba biti zakon.No, istovremeno ohrabruje vidjeti da unutar vlasti postoje osobe koje shvataju da zakoni i pravila nisu tek mrtvo slovo na papiru te da ozbiljna država upravo na njima počiva.

Softić-Kadenić shvata da zakoni nisu tek mrtvo slovo na papiru

Softić-Kadenić: Nije popustila pod pritiscima

Darja Softić-Kadenić, ministrica pravde KS: Zakon prije svega

Kenan Magoda (SDP), ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo, primjer je čovjeka koji „zaima“. Jedan je to arhaični, pomalo seoski izraz koji opisuje čovjeka koji iz neke prosječnosti pređe u nivo iznad, ali ne po znanju, umijeću, ljepoti ili bilo čemu drugom nego samo i isključivo po imetku.Još ako je do tog imetka došao onako, s lake strane, bez mnogo truda, nego upao u kombinacije, pa ga krenulo, logika ljudi koji „zaimaju“ se preko noći mijenja. Nekoliko je karakteristika koje u 99 posto slučajeva takvi ljudi imaju.Bahati su. Misle o sebi sve najbolje. Pa se, recimo, navest ćemo primjer konkretno u slučaju Magode, kada je na nedavnoj konferenciji za novinare nekoliko puta izgovorio „moj budžet“. Pa onda da sebi to pravo da kaže „dosta su se u mom gradu pitali ljudi iz drugih gradova“.Samoljubivi su. Prevashodno o sebi misle da je sve što rade ispravno, pravedno, čisto kao planinski potok. Toliko su zaslijepljeni divljenjem samima sebi, da stvarno ne vide kada griješe. Rezultat je obično tragikomičan.Sve mogu kupiti. Barem tako misle. Svako ko se usudi im proturječiti biva izvrnut ruglu, napadu. Bespotrebno brane svoje greške tako što svaku kritiku, pokušaj korekcije, ukazivanja na grešku, shvataju kao atak na svoju ličnost. To rade ljudi čiji je ego viši od Jahorine.Čovjek koji „zaima“, ne može on druge razumjeti. Za njega ne postoje zakoni, pravila, za njega samo postoje on i uži krug ljudi, i to samo oni koji mu u tom trenutku trebaju zarad ostvarivanja cilja.Sve je to kantonalni ministar Magoda demonstrirao u posljednjih nekoliko dana. Napao je ministricu, kolegicu iz Vlade KS Dariju Softić-Kadenić, potom je ničim izazvan u priču o sarajevskom nogometu uveo Almira Badnjevića, čovjeka koji trenutno brine o ličnim dokumentima (direktor je IDEEA-e), novinare...Paralelno s tim, sam sebe je kovao u zvijezde i predstavljao se spasiocem.„Zaimalo“ pa umislilo, a ne smije na telefon da se javi.&nbsp;

Ako je do imetka došao onako, s lake strane, bez mnogo truda, nego upao u kombinacije, pa ga krenulo, logika ljudi koji „zaimaju“ se brzo mijenja

"Zaimaju" pa se umisle

Proteklu sedmicu u svijetu sporta obilježio je šok na utakmici Intera i Fiorentine, kada je 22-godišnji Italijan Edoardo Bove pao na travnjak. Ispostavit će se da je u tom trenutku dobio epileptični napad, koji je kulminirao srčanim zastojem. Da nije bilo njegovog saigrača Danila Kataldija (Cataldi), koji je igrom slučaja završio kurs prve pomoći, situacija je mogla biti kobna.Zašto se opet govori o događaju, koji je možda i koji dan „star“ i „prežvakan“? Pa, ovo je samo jedna od situacija u kojoj je zamalo izbjegnuta tragedija na terenima širom svijeta.Tijela igrača su pod ogromnim stresom – fizičkim i psihičkim. O njihovom zdravlju brinu mnogi, ali je to ništa u usporedbi sa situacijama kroz koje oni moraju prolaziti iz sedmice u sedmicu. Igrati tri utakmice u sedam dana pod visokim intenzitetom, gdje svaki gol, bod znači krah ili uspjeh na kraju sezone, sigurno da ostavlja sve veće posljedice na sportiste širom Planete.Krovne organizacije svjetskog fudbala, umjesto da im olakšaju i smanje broj odigranih utakmica, konstantno dodaju nova takmičenja. Na sva prethodna, dodat je i novi format Svjetskog klupskog prvenstva.Da, ogroman novac je u igri. Međutim, ovo više izgleda kao izazivanje prirode i igranje sa sudbinom, ali ne svojom već onih koji žive od tih ugovora, kao i njihove porodice i mnogi drugi. Doduše, boli ih i briga. Pa, ne igraju oni svaka tri dana, zar ne?

Zašto se opet govori o događaju, koji je možda i koji dan „star“ i „prežvakan“

Situacija samo pukom srećom nije prošla kobno

Igranje sa sudbinom

Fudbaleri Čelzija uspjeli su se vratiti u sami vrh engleskog fudbala nakon višegodišnjeg izbivanja i rekordno niskih pozicija na tabeli na kraju sezone.Međutim, londonski „Plavci“ ove sezone liče na nešto drugačiji, zreliji tim, koji bi, barem se tako čini, mogao napraviti haos u borbi za titulu. Glavni „krivac“ za takvo stanje Čelzija je Enco Mareska (Enzo Maresca).Italijanski stručnjak je proveo godine kaleći se kao pomoćnik Pepa Gvardiole (Guardiola), prije nego što je preuzeo Lester, kada su „Lisice“ ispale u Čempionšip i ekspresno ih vratio u najviši rang engleskog fudbala.Sljedeća stepenica bio je Čelzi, kojem je pod hitno bio potreban trener koji će moći grupu od 40 i više igrača svesti na 25 i s njima učiniti nešto. To je i učinio. Surovim metodama, reklo bi se. Igrače koje nije želio odstranio je iz ekipe, a preostale polako prilagođavao svom sistemu. Sada Italijan ima ekipu koja iz kola u kolo izgleda sve bolje i spremnije da napravi haos u pohodu na titulu. Hoće li na kraju doći do nje, malo je vjerovatno. Previše su „zeleni“ za toga, ali vrlo je vjerovatno da će se Liga prvaka igrati na Stamford Bridžu dogodine, a onda ko zna, možda se uskoro i neki trofej u vitrine stavi.

Čelzi je do njegovog dolaska izgledao blijedo, a sada su ozbiljna mina za sve

Enco Mareska: Preokrenuo sudbinu

Na depou RiTE „Ugljevik“ više nema uglja, pa je zbog toga ova termoelektrana obustavila proizvodnju električne energije 30. novembra. Kao razlog obustave rada naveden je nedostatak sirovina. To je vrlo neobično, jer ako ijedna zemlja ima uglja, onda je to BiH. Štaviše, BiH ga u velikoj mjeri izvozi.Obustavljanje proizvodnje nije samo gašenje postrojenja i nikom ništa. Šteta je gotovo pet GW dnevne proizvodnje električne energije, odnosno blizu 550 hiljada maraka. Troškovi ponovnog pokretanja proizvodnog procesa iznosit će približno 100 hiljada maraka. Ukupni dug preduzeća zaključno s prošlom godinom bio je gotovo 200 miliona maraka. Nedavni remont preduzeća odrazio se i na poslovanje, pa je tako za prva tri kvartala ove godine ovo preduzeće prijavilo gubitak od blizu 30 miliona maraka. Uprava nije mogla ni da spriječi povećanje rashoda, pa su tako i oni porasli za nekoliko miliona.Ali, nevolja nikad ne dolazi sama.Sporazumom koji je potpisan početkom ove godine, usaglašeno je da RiTE „Ugljevik“ sve dok radi isporučuje Sloveniji jednu trećinu proizvedene električne energije. Arbitražni spor koji je Slovenija pokrenula po osnovu prijeratnih ulaganja u RiTE „Ugljevik“ trajao je duže od 15 godina, a okončan je u januaru. Odluka o isplati 67 miliona eura (plus kamate u iznosu od 58,2 miliona eura) Slovencima, postala je pravosnažna. Entitetski ministar energetike i rudarstva Petar Đokić pohvalio je tadašnje potpisivanje sporazuma sa Slovencima. Devet mjeseci poslije elektrana je stala s radom. Vlada RS se prije nekoliko dana kod tajnog kreditora zadužila za još 100 miliona eura, isto onoliko koliko je i dug RiTE "Gacko" Elektroprivredi Hrvatske, koji bi mogao bi ugušiti ovo preduzeće.Da li će ugroženo biti snadbijevanje električnom energijom u RS i šta će značiti obustava rada za radnike i lokalnu zajednicu, vrijeme će pokazati. Pitanja je mnogo, a odgovora zasad nema. Moglo bi se postaviti i pitanje da li vlasti RS, zapravo, planski uništavaju RiTE „Ugljevik“.

Ovo preduzeće je stalo s radom 30. novembra

Kolaps termoelektrane u Ugljeviku

Sevdalinka – svjetska a naša. Naša genetski, a svjetska aksiološki i prostorno, dokle god se vinula sama sobom, bez marketinga i bilo kakvih medijsko vanjskih potcaja. Prisutna od Istoka do Zapada, prožima ih i prožimaju je, uzajamno se identifikujući u ključnim aksiološkim momentima bez obzira da li je riječ o svjetskoj narodnoj tradiciji ili najvišim dometima muzike klasicizma. Poetici ili melopoetici. I Hajne i Hajdn, poeta i kompozitor, s njom su u strukturalnom zagrljaju iznevjerenih očekivanja, i dobitnih iznenađenja publike. S njom smo uvijek na dobitku. Sevdalinka je radost koja boli. I bol koji pjeva. Dijalektika radosnog ljubavnog bola i melanholičnog užitka, koji, shodno logici prefinjene dijalektike sevdalinke, ne poznaje gubitnike. Ja ne pjevan što se meni pjevaVeć ja pjevam derte da otjeram.Eto, to je sevdalinka! Treba li još nešto reći? Možda ne treba ništa. A možda ni sve izrecivo nije dovoljno da je opiše u njenoj fenomenološkoj neuhvatljivosti i nikad dovoljnoj shvatljivosti koja uzmiče pri svakom pokušaju logičko-racionalnog poimanja erotskog žara i požara koji hara sjetnim dušama neizlječivo zaljubljenih. Kao glas i pjesma duše; kao bol koji pjeva i radost koja boli, sevdalinka nije od zemlje ni sa zemlje i pohodi nas iz tmine i melanholične nigdine turobnog ljubavnog beznađa. Nošena bolnim nemirom srca, vazda u oblacima, vječito luta nesagledivim prostranstvima duhovnog i duševnog beskraja. Bezmjerje je njena jedina mjera. Kao u slučaju onog dertom nošenog ašika koji, u svom mladalačkom zanosu, i inađijski raspojasanom pohodu, vazda docni i kasni do neprihvatljivo „sitnih sati“ gluhog doba noći:Moj ašiku rek'o si mi doćiPokraj dvora o sabahu proćiTerzijanom sitno kucajućiKucajući pjesme pjevajući...Moj se babo plaho srdi na teŠto u sitne dolaziš mi sateŠto šenlučiš niz mahalu staruI tarabe lomiš zulumčaruBezbroj puta znalački varirana, bezmjernost je temeljna konstanta sevdalinke iz koje kulja njen oslobađajući, terapeutsko-katarzički potencijal, tražeći smiraj u hirovitim nemirima obijesnih noćnih lutanja i skitnji „od nemila do nedraga“ u kojima, podređujući se bespokojnom iza/zovu erosa, prostor i vrijeme, gube svoj uobičajeni smisao i značenje:Ne pitaj me stara majkoKad ti kasno dođemGdje sam bio, gdje samOve noći provodio.Znadeš li, šta su boli kad se zavoliBeskarajno ljubi pa se izgubiTad srce traži mira spokojaLutajuć mnoge zore čekajućTaj neodložni odaziv zovu iskona, u zanosu božanske svemoći koja ne haje ni za strah ni za prepreke, izgara na živoj žeravici ljubavne euforije i pascalovski razuzdane „logike srca o kojoj razum ništa ne zna“:Znaš kad meni na um padne dragaJa ne gledam sunca nit' mjesecaNit' moj doro mraka ni oblakaSve to implicira neponovljivi specifikum poetskog iskaza i njegovu melodijsku nadogradnju kako bi, iz dubina mračne osjećajnosti, na površinu naše doživljajnosti, iznio ono iracionalno i neizrecivo. Sve je u igri. I poetsko i melopoetsko; i dramsko i melodramsko; i etičko i estetsko; i realno i irealno; razorno u svojoj doživljajnosti, ali slobodno od svake quasidramatike i deklamatorske frazeologije teatarski projektovanog hepeninga čiji je cilj da pragmatski sračunato šokira njenog slušaoca. Izvan bilo kakve pozorišne inscenacije i teatralnosti, ovdje, u sevdalinci, na djelu je istinska životna drama koju je iznjedrio ljubavni zanos mladosti okrenut sebi, svojim htijenjima i neobuzdanim nemirima. Željama i nadama bez priziva. To nije zabava nego katarza (καθάρσις) u pokretu: „pročišćavanje afekata i strasti“ srca, u svojoj, doslovno krvavoj dert – izvedbi:Zbog nje je Zijo danima pioZbog nje je Salko u vodu skak'oZbog nje je Ibro hapsane rib'oZbog nje je Bego u mezar leg'oZbog nje su noži parali srcaZbog nje se lila momačka krvca Strašno, ali ne i a prīorī sračunato. Odnosno, nije to nikakva demonstracija namjenski projektovane sile niti planski zacrtanog nereda; ni ciljanog društvenog haosa. Upravo obrnuto. Izraz je to bolnih nemira, nekontrolisane ljubavne strasti i pomraćenja ljubavnim sljepilom zaošijanog adolescentskog uma. Sve je samo kobna, refleksna posljedica golemog derta i sevdaha. A dert je bol, ljubavni bol u svojoj najtvrđoj datosti: briga, muka, ljubavni jad, strast i pomama neukrotivog ljubavnog zanosa i aška.Ne ašikuj, Mujo, ne ašikuj dušo,ne ašikuj, srce moje, ne veži sevdaha!Od sevdaha, Mujo, od sevdaha dušo,od sevdaha, srce moje, goreg jada nema!Ni bolesti, Mujo, ni bolesti dušo,ni bolesti, srce moje, od ašikovanja!Ta bol, mučna u svojoj nepodnošljivosti i nemjerljivo zahtjevna u svojoj nepotkupljivosti i dostojanstvu svoje samozatajnosti, poetsko-metaforički, mjeri se hiljadama dukata:U Habibe Čelebića zlataSvaka riječ hiljadu dukataTaj najdublji, najtiši i najviši izraz – velike, nijeme i bolne trpnje (kad se bolni uzdisaji dižu zvijezdama) – razgara se u nepodnošljivoj gluhoći kasnih ponoćnih sati:Aman jada, kad akšam ovladaU minute kad bulbuli šuteKad bol sanja kraj đulova granjaA dert guši i suze osušiTaj bol bez suza (a dert guši i suze osuši), pritiska ljubavnog bonika do nesnošljivo tegobnog žala o kome, i kroz koji (umjesto da plače), sevdalinka – misli, i lagano, sporo, osjećajno, umjereno (adagio, rubato), melanholično-umilno pjeva. "Bol potiče čovjeka da misli. Misao čini čovjeka mudrim. Mudrost čini život podnošljivim" (J. Patrick). Na tragu rečenog, nâm i dostojanstvo drevne Bosne, strogoća opore i škrte riječi (svaka riječ hiljadu dukata), kao njeni aksiološki reperi, determinirali su moralni kodeks, karakter, način stvaranja, i – izvođenja sevdalinke. Preciznije, dok narativ sevdalinke njeguje ponos, uzvišenost i dostojanstvo obemenjeni šutnjom neizrecivog, pomaljaju se tek iz nesamjerljivo sjetne melodike. Poravne, teške, usporeno-otegnute i melanholično-otužne melodije, podupirane neizbježnim senzibilno-afektivnim uzvicima ah, haj, aman, zaman, kao zgusnutim izrazima onomatopejski posredovane gorčine zatomljenih uzdaha i čežnji, koji progovaraju već iz samih naslova pjesama (Haj, otkako je Banjaluka postala; Ah, meraka u večeri rane; Aman jada, kad akšam ovlada; Ah, moj doro; Ah, što ćemo ljubav kriti; ... itd.itd.). U tom smislu, sevdalinka je posljednji (k'o kasni mehlem na ljutoj rani), čudesno-čemerni, gorko-slatki iladž, odnosno, mehlem* i prijeki lijek, erotski zatravljenoj duši. Bol bolujem draga i tebi se nadamSlušajući pjesme bole zaboravljamFenomen bola je kamen temeljac sa koga se uzdiže interpretativni, melo-poetski specifikum sevdalinke, bez kojeg bi, njeno semantičko šarenilo, ostalo nedostupno i zarobljeno u banalnosti i sivilu uobičajeno-površne percepcije tog neprocjenjivog dragulja bosanske filozofije i umjetnosti. Kao univerzalana kosmička kategorija, bol je sveprisutna i očigledna činjenica Života i Svijeta. Svijet je prepun bola i njime je prožet od rođenja do smrti. Nema mu ni kraja ni granice. U tom smislu i svojoj nezaobilaznosti, bol je ljudska, antropološka konstanta u kojoj, i kroz koju, čovjek prepoznaje sebe i druge. Sebe u Drugima, Druge u Sebi. U njemu se ogledamo. On je naše, a sevdalinka njegovo ogledalo. Dakle, ogledalo ogledala. Upravo to ogledalo, u svojoj emfatičnoj sveprisutnosti, će joj osigurati ogromnu privlačnost i široku prijemčivost daleko izvan vremena i prostora njenog nastanka. Tome zahvaljujući ona je ušla u Svijet i Svijet u nju, dajući joj sebe, i fasciniran njome, udomljuje je u vlastitoj kući kao nešto iskonski svoje, blisko, povlašteno i nedjeljivo. Od samog svog nastanka, u neko medijski gluho doba (bez radija, telefona, TV i interneta), – zahvaljujući svom neodoljivom melopoetskom charme, i osebujnosti melozvučne čarolije – sevdalinke preko Srbije, Makedonije, Bugarske, Rumunije, dospijeva čak do – Besarabije (dio današnje Moldavije i Ukrajine) i dalje. Kao posljedica te nezaustavljive ekspanzije, stoljećima poslije, nastaju svojatanja i kulturološki nesporazumi nacionalnih dimenzija i prepirki koje ne prestaju još ni danas. Najbolji primjer i ilustracija toga je slučaj bugarske rediteljke Adele Peeve i njen dokumentarni film "Čija je ovo pjesma" (Whose is this song?, 2003.) Za temu filma Peeva uzima pjesmu koje se sjeća iz svog djetinjstva. Radi se o pjesmi "Oj djevojko Anadolko", odnosno, "Ruse kose curo imaš". Radeći film Peeva traga i putuje Turskom, Grčkom, Albanijom, Bosnom, Makedonijom, Srbijom i Bugarskom. U svakoj od ovih zemalja ponavlja se identična scena: pjesmu svi prepoznaju, i odlučno je brane kao svoju, agresivno odbijajući mogućnost da izvorno pripada bilo kome drugom. U tom svojatanju bilo je čak i incidenata na granici fizičkog sukoba. Konačni odgovor na svoje filmsko pitanje Peeva nije nikad dobila, ali je film izazvao ogromno međunarodno interesovanje i bio nominiran ili nagrađivan na desetinama filmskih festivala širom svijeta. Međutim, naknadna istraživanja N. Dakovićeve Balkan kao (filmski) žanr, Beograd 2008. FDU, u jednoj fus nosti navodi „da verzije pjesme postoje i u Iraku u u Libanu, ali da ja najvjerovantije riječ o jevrejskoj pesmi – koju su dijaspore raznijele širom Balkana“ (cf. Marija Dinova Vasić). Tako je umjesto konačnog odgovora misterija dobila svoje dodatne internacionalne dimenzije.Nakon Peeve snimljeno je još filmova o sevdalinci; kao npr. dokumentarni film Sevdah The Bridge of Bosnian Blues, snimljen 2005. u BBC produkciji. Par godina poslije, 2009. Marina Andree Škop režira dokumentarac Sevdah na muziku Damira Imamovića. Kao posljednji u nizu, pojavljuje se dugometražni dokumentarac Sali Salinija (2016.), turskog reditelja sa filmske akademiji u Ankari, u kome sam (na njegovo traženje) i sam učestvovao. Išlo je dosta brzo i efikasno. Film je dobio ime po naslovu moje knjige Sevdalinka – alhemija duše (2012.). I imao je svoje brojne i uspješne projekcije i premijere. Pored ostalih u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Puli, Izmiru itd. itd. Sve to potvrđuje svjetsku težinu i snagu humanističkog diskursa sevdalinke. Pored ostalog, tu je i naučni skup "Sevdalinka- muzičko-poetska svojstva i oblici predstavljanja i zaštite" održan u Sarajevu, a u Podgorici Međunarodni naučni skup "Sevdalinka – bol koja pjeva". Ali, kao što rekosmo, nije samo sevdalinka ulazila u Svijet. I Svijet je, zahvaljujući njenoj otvorenosti i prijemčivosti za ono ljudski, etički ili estetski veliko i vrijedno u njoj – ulazio u sevdalinku. Ukratko, sevdalinka i svijet se uzajamno prožimaju i obogaćuju na obostrano zadovoljstvo i na mnoštvo načina, o kojima ponekad i ne sanjamo, jer nam je, u u našoj srođenosti s njom, toliko bliska i doživljajno lična, da se na perceptivnoj ravni doima kao nešto samo naše, sasvim lokalno, izvan bilo kakvog dodira s kulturama i civilizacijama drugih naroda i vremena. Ali nije tako. Fenomenološki, etički, estetski i posebno aksiološki, stvar je mnogo kompleksnija i šira, te traži komparativna istraživanja, sagledavanja i samjeravanja iz mnogo više civilizacijskih ravni, uglova i veza. U pripremi novog poglavlja za drugo, prošireno i izmijenjeno izdanje (koje još čeka svog izdavača), knjige Sevdalinka – alhemija duše (2012.), polazeći od najširih vrijednosnih principa sevdalinke na kojima ona temelji logiku i moralitet vlastite poetike, pokušavam sve to sagledati na pedagoško-etički i socio-psihološki način. Polazna tačka je kulturološki momenat djevojačke osame, iščekivanja i bivanja reduciranog na tjeskobu kućne avlije i depresevno, doživljajno-psihološko sivilo djevojačke sobe:Kolika je duga zima bilaSve sam suze u jastuk salilaA dertove u jagluk savilaSve zbog tvoga dockan dolaženjaI tvojega srca kamenogaKlonula pod teretom avlijsko-kućne tjeskobe i društvene izolacije, dertom skrhana djevojačka svijest nalazi u pjesmi svoj način ventilacije (pražnjenja) i oslobađanja od psihološki neizdržive stiske. Stiske kojoj su tadašnjim adetima čak i suze bile uskračene. Otuda njihovo skrivanje potajnim „salivanjem u jastuk“, jer, u poretku islamske moralistike "ne valja plakati" ni za mrtvima, a kamoli za živima. Tako se sevdalinka pokazuje kao nevoljom iznuđeni i mladalačkom dosjetljivošću iznuđeni bijeg, iz teške osame i čamotinje. Kao kompenzacija za neisplakane, ili pak pažljivo skrivane suze, pjesma se, pod teretom nesnošljive težine ljubavnog derta, rastanjuje u otužnu, poravno-melanholičnu melodiju ranjenog srca. Duboko potisnuti jecaji (sve sam suze u jastuk salila), progovaraju sada jezikom melizmatički bojenog ljubavnog žala, satkanog iz dijalektički združene boli i radosti.

U tom kontekstu, sevdalinka je "u melodiju transponovani jecaj pobunjene duše; simbolička nadoknada za ljubavne jade i nevolje". Sve se zbiva po formuli: "Bježi od zla i pjevaj" (ab'id al-šarr wa ğanni), kako to kaže sirijska poslovica. Ili, kako tu kontraverznu spregu bola i radosti, još ljepše i retorički efektnije, opijeva onaj distih koji, lakonski vispreno, otkriva psihoanalitičku, reaktivno-formacijsku pozadinu svog melopoetskog nadahnuća:Ja ne pjevam što se meni pjevaVeć ja pjevam derte da otjeramČemu melodija, čemu pjevanje? Zar nije bio dovoljan sam stih da, svojom – dertom nadahnutom – vrhunski brušenom poetikom, iskaže sve ono što zaljubljenog nesnošljivo peče i boli? Očito – nije. Otkuda paradoks pjevanja u bolu? Paradoks bola koji pjeva? Radosti koja boli! Kako to razumjeti izvan uobičajenog i već pomenutog psihoanalitičkog pokušaja viđenja i razumijevanja? Odgovor nam dolazi sa Istoka. Najplemenitiji umovi islama, vjerovali su da melodija može "ukrasiti i pojačati misao". Mnogo toga rečeno je na različite načine. Najbolji primjer zapažanja te vrste može se naći u govorima "Iskrene braće" (Ihwan as-Safaa). Za njih muzika (za razliku od svih umjetnosti tjelesnih oblika), za svoju supstancu ima duhovnu bit. I samo ona "omekšava srce i tjera suze na oči". Ti, hermeneutički-vispreni, transcendentalni filozofi iz Basre (oko 970.), znali su vrijednost umirujućih melodija "koje olakšavaju patnju kod bolesti i nemoći". Na tragu te misli, biva samorazumljivom moć poravne melodije sevdalinke da "tješi ranjena srca i olakšava bol koja navire". Jer, parafrazirajući Gazalija (al-Gazzālī), samo slušanjem glazbe (al-samā'), odnosno, samo kroz vrata ušiju, može da se dopre do srca. I samo je muzika ta, koja, osjećajno i uvjerljivo, iznosi na vidjelo dana ono što obitava pokopano duboko u srcu zaljubljenog. A to je ljubavna – ašiklijska bol. Kao melopoetska forma, zahvaljujući savršeno harmoničnom spoju teksta i melodije, sevdalinka tu muku ljubavnog derta iznosi sa neviđenom perfekcijom.Kako već bi rečeno, ljubav (ar. 'išq) izražava ontološki neopozivu posesivnost, želju da se voljeni predmet ili osoba (ma'šūk) neodložno prisvoji. Naime, kod zaljubljenog ('āšiq) radi se o osjećanju nedostatka, neispunjenosti; o bolnoj praznini, koju valja zatrpati kako bi se postiglo vlastito ispunjenje i savršenstvo (kamāl). "Sva prirodna stvorenja pokreće želja da se uzdignu do stupnja bića koje je neposredno više od njih. Taj dinamizam, koji prolazi kroz cijeli svemir, je opći išk", koji, u doba svog začinjanja, opijeva isključivo ljubav prema Bogu. Međutim, u perzijsko-turskoj lirici kasnijeg vremena, "svjesno se njegovalo opalno prelijevanje nebeske i zemaljske ljubavi (ova zadnja se drži 'mostom ka istini', ili 'odgojnim sredstvom'). To posebice važi za Hafiza ..." U persijskoj sufijskoj poeziji, slike iz ljubavnog života verbalizovane su sa takvim realizmom, da je stvaralaštvo mnogih pjesnika postalopredmetom oštrih polemika o predmetu pjevanja: da li (oni) pjevaju o duhovnoj ljubavi ili o ovozemaljskoj strasti? To slikovito izražavanje "postalo je standardno u najvećem dijelu persijske, turske i urdu poezije", odakle će, nošeno vjetrovima osmanlijskih osvajanja, doći i do nas, nalazeći svog specifičnog izraza u sevdalinci kao melanholičnoj pjesmi zemaljske, ljubavnim bolom rasplamsale čežnje.Međutim, iako snažno bojena tematsko-melizmatičnim uticajima Istoka, sevdalinka nikad ništa, od svega toga, nije uzimala "zdravo za gotovo" ni doslovno, nego je sve pozajmljeno stvaralački adaptirala, prerađivala i transformirala; debelo bosnizirala i vješto inkorporirala u temelje vlastite osjećajnosti, dajući pozajmljenom, svojom osobenom doradom, sasvim novu estetsku i značenjsku dimenziju, što je konstanta i neizbježnost kulturā u razvoju. Odnosno, sve je podvrgla specifičnom ritmu i dinamizmu vlastitog samoizražavanja i autointerpretacije. U tom smislu, sevdalinka je kompleksan produkt koji (spontanom i neusiljenom nadgradnjom vlastitih temelja), obezbjeđuje sebi posebno mjesto na kontinuumu višestoljetne hibridizacije i perfektuacije slavensko-istočne skale kulturnih, stilsko-izražajnih, melopoetskih i moralnih vrijednosti. U njoj, shodno rečenom, možemo prepoznati strasnu ljubavnu logiku i refleks davnog uzritskog pjesništva, (poezije beduina VII st.), koja zrcali svu žestinu osjećajne čežnje, bola i ljubavnog žara zaljubljenog, spram svoje voljene; sanjanog cilja "svih njegovih stremljenja, ali, ujedno, i jedinog izvora njegovog bola i patnje". Takvo je nagnuće preuzeto iz aksiološkog korpusa islama, čiju će, monoteističku matricu, uzritski pjesnici, doslovno prenijeti u sferu ljubavne intime. To prenošenje, taksativno govoreći, izgleda ovako: jedan Bog umjesto brojnih predislamskih božanstva; jedna zajednica (al-umma) umjesto brojnih plemena; i konačno, Jedna Jedina voljena, u koju je uzritski pjesnik slijepo zaljubljen, što će nearapski kritičari, inercijom logičke analogije, nazvati – "ljubavni monoteizam" (tewhidu al-hub). Odnosno, i s druge strane, pjevač sevdalinke, također je, na isti, ljubavno-monoteistički način, slijep za sve drugo (i druge), osim za obožavanog Voljenog (dragog ili drage), što je u svojoj dramatično-neupitnoj dirljivosti, izricano na način prepoznatljive ljubavne isključivosti brojnih stihova bosanske sevdalinke:Kaži Zulko, kaži dušo, šta sam tebi ja?Ti si Ibro, jarko sunce, što nada mnom sjailiLijepa Maro, bi li pošla za me?Da me prosiš, ne bih pošla za teDa s' oženiš, bih se otrovalaI to je ono neupitno, kjerkegorovski tvrdo – ili-ili. Trečega nema. Sve ostalo je samo logički neizbježna posljedica teškog ljubavnog nauma bez priziva. Najbolju poetsku sliku ljubavne aksiološke matrice plemena "Benu 'Azra" (Banu 'Udra), i uzritske poezije, prenio nam je veliki njemački poeta, pjesnik Weltschmertz-a ("svjetskog bola"), Hajnrih Hajne (H. Heine 1797–1856), lirski vješto unoseći i etički uznoseći bajkovito-uzritsku ljubavnu legendu u svoju čuvenu pjesmu Der Asra.Legenda govori o jemenskom plemenu Azra (Djevica) i tradicijom njegovanoj spremnosti na najveću ljubavnu žrtvu. Ukratko, mladići tog plemena, kojima je zbog zabrane ili bilo čega drugog, bilo onemogućeno da ostvare svoju ljubav, odlazili bi u pustinju ili u rat, kako bi što prije umrli, jer nisu bili spremni da žive bez svoje Jedine. To je Hajnea inspirisalo da napiše pjesmu koju će Aleksa Šantić, prevesti i objaviti u zbirci "Iz Hajneove lirike" (1923.). Zahvaljujući toj, uzritski uzornoj odanosti ljubavnika, pjesma je u prevodu Safvet-beg Bašagića – Mirze (pod naslovom – Kraj tanana šadrvana), pala na plodno bosansko tlo i, poodavno postala neotuđivi dio melopoetskog korpusa sevdalinke.Kraj tanana šadrvanaGdje žubori voda živaŠetala se svakog danaSultanova kćerka milaSvakog dana jedno ropčeStajalo kraj šadrvanaKako vr'jeme prolaziloSve je bljeđe, bljeđe biloJednog dana zapita gaSultanova kćerka dragaKazuj, ropče, odakle siIz plemena kojega si?Naravno, logički i uzritski dosljedno, Hajneova čudesna pjesma, završava onim nedokučivo-uzvišenim, ljubavno-monoteističkim idealom o plemenu starih Azra, „što za ljubav život gube i umiru kada ljube“:Ja se zovem El MuhammedIz plemena starih AzraŠto za ljubav život gubeI umiru kada ljube. Uzvišena i nepotkupljiva logika tog uzritskog ljubavnog monoteizma, spontano se provlači i mnogim drugim pjesmama, uprkos činjenici da nije svjesno rukovođena tim principom. Ali jeste njegovom logikom. Tako, npr. u azranski lirskoj i emotivno-nedostižnoj pjesmi Radeta Jovanovića „Kad sretneš Hanku“, koja je već podavno dobila status kultne sevdalinke, srećemo logiku ljubavnog monoteizma u svom njegovom erotsko-razornom zanosu i letalnoj doslovnosti:Zbog nje je Zijo danima pioZbog nje Ibro hapsane rib'oZbog nje je Salko u vodu skak'oZbog nje je Bego u mezar leg'oZbog nje su noži parali srcaZbog nje se lila momačka krvca....Budući da smo gornje stihove ponegdje već iskoristili za interpretaciju sevdalinke u okviru potpuno drugačijeg semantičkog konteksta, njihovo pojavljivanje i na ovom mjestu, ne samo da nije kontraverzno, ili značenjski inkompatibilno, nego (na našu istraživačku radost), samo još jednom potvrđuje neporecivi semantički omni-potencijal sevdalinke. Odnosno, njenu značenjsku višeznačnost i interpretativnu neuhvatljivost, što je dodatni aksiološki uteg na tasu erotskog, psiho-sociološkog, kreativno-poetskog i etičko-estetskog kantara tog melo-poetskog dragulja. Uglavnom, i skoro u svakom njenom segmentu, čeka nas poneko, komparativno-izazovno otkriće, kako u tekstualnom, tako i u melodijskom segmentu njene emotivno-zanosne priče.Veliki majstori, kreativni interpretatori poput Safeta Isovića ili Zaima Imamovića, znaju – svako na svoj neponovljiv način – da iskoriste brojne strukturalne mogućnosti u njenoj melodijskoj ravni, dotičući time, potpuno nesvjesno, iste psihološke, kreativne, doživljajno-emotivne obrasce koje u svom stvaralaštvu svjesno-metodološki koriste svjetski poznati majstori muzičke umjetnosti, poput Hajdna (F.J. Haydn 1732.–1809.), „najznačajnijeg predstavnika epohe klasicizma“. Evo samo jednog komparativno-simptomatičnog primjera koji to ilustruje. Svojevremeno sam (pred samu agresiju, tokom 1991.) na TVSA, po nagovoru Vehida Gunića, za njegov, širom Jugoslavije izuzetno gledani TV serijal „Merkalije“, pravio trominutne, medijski prigodne, kroki analize različitih momenata sevdalinke: njenog teksta, melodije ili načina interpretacije. Prva od tih analiza pozabavila se magijom privlačnosti i interpretativnog umijeća barda sevadlinke, Zaima Imamovića. Ne znajući ništa o tome u stručno-muzikološkom smislu, nošen osjećajnom logikom slušaoca-laika, u jednom momentu ukazao mi se interpretativni, estetsko-psihološki potencijal izdaje očekivanja, kao ključni trenutak slušaočeve doživljajnosti i neponovljive prijatnosti – fenomen iznenađenja. Na svojevrstan način, upravo to srećemo kod Zaima Imamovića i njegovog paradigmatičnog načina interpretacije, koji umjerenost uzima za zaštitni znak svog interpretativnog iskaza i izraza. U izvođačkom smislu, bio je čovjek mjere. Ali i čovjek iznenađenja. Pascalovsko samopotvrđivanje u vidu (glasovnog raspinjanja i) dosezanja krajnosti, njemu nikad nije bilo blisko. Zaim je, u rajske bašće pjevanja, trijumfalno dojezdio na bijelom konju interpretativne umjerenosti, koja još nije, a niti ima šanse da bude dostignuta. Tim prije, ukoliko žuđeno savršenstvo tako shvaćenog modusa pjevanja, treba da bude osigurano ranjivom estetikom krajnje zahtjevnog balansa: interpretativnog zamaha, s jedne, i uravnotežene smirenosti, s druge strane. Tačnije, krhke izbalansiranosti zaimovskog belkanta, koji, svoju zanosnu zaokruženost duguje majstorskom riziku blizine potencijalno mogućeg narušavanja njegove harmonije. Time projektovani psihološki naboj (spannung) lagano, korak po korak, sve do usijanja, narasta u iščekivanje slušalaca da se to, zaimovski izazovno sazvučje glasovne ornamentike, konačno izvije u etarske visine nebeskog beskraja, ili da se, nepredvidljivošću nekog dogoda, spotakne i surva u hladan bezdan intonativnog ambisa.Ali to se ne događa!Ni jedno, ni drugo! Kao "starješina" i poglavar sevdalinke, Zaim, instinktivno-suptilnom perfekcijom onoga koji "zna znanje" – zauzdajući ga u zadnji čas – vodi svoj smireni glas tankom oštricom mogućeg emotivnog "ispada". I, upravo tu, na ivici zaustavljene, a inercijom zamaha svjesno očekivane interpretativne eksplozivnosti, kad publika ostaje bez daha, leži sva draž zaimovski zauzdane afektivne erupcije, koja se, nikad ne događa! Ukratko, i značenjski preciznije. To nije pad u razočarenje iznevjerenog očekivanja. Nego, upravo suprotno: neočekivani dobitak nečeg potpuno novog, ljepšeg i većeg od – očekivanog. Tu kompenzaciju bjeline iznevjerenih očekivanja, u funkciji sračunate ljepote koju svaka nedorečenost, inače, u sebi nosi, mogu i znaju da poklone samo istinski meštri melopoetskog kazivanja kao što je Zaim. Zaim Imamović. Otuda i ono poetsko Pismo Zaimu Imamoviću, poneseno bajkovitošću njegova smirenog, naizgleda nečujnog, a ipak svečujnog, zapijevanja:Zaime,svi vele da pevašiz grudi,da se svuda čuješ,a usta ne otvaraš.Kazane o mojoj pesmiove bi me rečiFenomen očekivanja moderna psihologija definiše kao vrstu ličnog ili kolektivnog stava. Odnosno, iskustvom posredovanog i svjesno neupitnog predviđanja da će se u datom kontekstu nešto dogoditi. U pitanju je momenat usmjerene pažnje, stanja povećane napetosti i spremnosti na reagovanje. Za kogntiviste u pitanju je subjektivno uvjerenje poduprto nadom u neizbježnost ishoda nekog događaja. Upravo zato, iznevjerena očekivanja obično skončavaju u gorčini gubitka i razočarenja neočekivanog poraza. Kao što to biva u slučaju sportske publike, npr. Međutim, aksiološki, ovdje stvar stoji sasvim obrnuto. U našem muzikološkom kontekstu, onaj ko umije da, gubitak očekivanog, kompenzira dobitkom nečeg istinski novog i neočekivang, jeste stvarni darovalac publike. Bez obzira da li se radi u o vokalnoj ili instrumentalanoj izvedbi, kao što ćemo to vidjeti na primjeru Hajdnove Simfonije iznenađenja. Da skratim priču. Negdje s proljeća 2020. „naletio“ sam na vrlo zanimljivu muzičku studiju američkog muzičara Levitina (Daniel J. Levitin: This is Your Brain on Music – The Science of Human Obsession (2007.) u kojoj Levitin sa pozicija neuronaučnika i kognitivnog psihologa, na psihološki identičan način (logikom izdanih iščekivanja, obrata, iznenađenja) interpretira Hajdnovu „Simfoniju iznenađenja“ (Simfonija br. 94 u G-duru, drugi stav, andante). Komparativno namjenski govoreći, i Levitin (ništa o tome ne znajući) polazi od identičnečinjenice već opisanog „zaimovskog“ kontrasta. Naime, Hajdn, u glavnoj temi, koristeći tihe violine, iznenada diže tenzije e da bi postigao ono neočekivano – efekat do koga mu je stalo: „Tihi zvuk jeste umirujući, ali kratke pratnje picikatom šalju blagu, kontradiktornu poruku o opasnosti, što zajedno izaziva blagi osjećaj napetosti. Glavna melodijska ideja jedva da prelazi pola oktave, čistu kvintu. Melodijska kontura kasnije dočarava tiho zadovoljstvo – melodija je prvo uzlazna, zatim silazna, potom ponavlja uzlazni motiv. Taj implicitni paralelizam melodije, kretanje gore-dole-gore, priprema slušaoca za još jednu silaznu dionicu“. Ali. „Nastavljajući tihim, nježnim notama violine, maestro mijenja melodiju krećući uzlazno – tek vrlo malo – ali drži konstantan ritam. Pravi pauzu na petom, harmonijski relativno stabilnom tonu. Pošto je peta nota najviša s kojom smo se do sada susreli, učekujemo da će sljedeća nota koja dođe biti niža ... Tada nam Hajdn, potpuno neočekivano, šalje jednu glasnu notu za oktavu višu ... Prevario je naša očekivanja o melodijskom pravcu, konturi, boji i glasnoći tona, i to sve odjednom“. I upravo to je, komparativno govoreći, ono „zaimovsko“ iznenađenje u „Simfoniji iznenađenja“. Na taj način sevdalinka, još jednom, pored Istočne, sada na Zapadnoj strani, dodiruje zajedničku im, muzikološki bitnu tačku Svijeta, na kojoj, obostarno, i sasvim neovisno, grade svoj identično-zanosni zagrljaj sa publikom, koja pomno prati svaki ton i svaki izraz namijenjen srcu nestrpljivih, ali veoma pažljivih – očekivanjima, znanjem i tradicijom – programiranih slušalaca. Ukratko, zajednička kategorija iznenađenja, koja gubitak očekivanog nagrađuje dobitkom neočekivanog, jeste onaj modus uzajamne prepoznatljivosti kojim se zaručnički odano prstenuju svjetsko i naše. Sevdalinka i Svijet. Prepoznajemo se u Jednosti Istog i ogledamo u Istosti Jednog. Odnosno, pedagoški uzorno, i makovski precizno govoreći: Da carstvo nebesko je u nama treba da se znaDa carstvo nebesko je van nas treba da se spoznaPažljivo, uživajuće slušanje sevdalinke, omogućuje nam sve to na podsvjesnoj ravni našeg svjesnog uživanja. I ne samo našeg. Događa joj se to bilo gdje u svijetu. I nije ostalo neprepoznato. Tome zahvaljujući, upravo juče (04.12.2024.) sevdalinka je "zvanično upisana na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, čime je prepoznata kao globalni simbol kulturnog naslijeđa".Svjetska, a naša. Kako to lijepo zvuči. Na ponos Bosni i Bosancima.&nbsp;

Naša genetski, a svjetska aksiološki i prostorno, dokle god se vinula sama sobom, bez marketinga i bilo kakvih medijsko vanjskih potcaja

Sevdalinka u svijetu i svijet u njoj

Zvijezda Denver Nagetsa Nikola Jokić bez premca je najbolji košarkaš svijeta u ovom trenutku. Ne postoji igrač ili trenerska strategija koja je dovoljno dobra da zaustavi Somborca da učini svoje na parketima najelitnije košarkaške lige svijeta, a pogotovo kada postane inspiriran i krene da vrti svoj prepoznatljivi potez „Sombor Shuffle“.Pokazao je to i u meču svog tima s Golden Stejtom protiv kojeg je zabilježio 38 poena i deset skokova uz šest asistencija.Koliko dobro igra ove sezone, tom statistikom je uspio pokvariti prosjeke u dvije kategorije. Kada je Oskar Robertson (Oscar), 60-ih godina prošlog stoljeća, bilježio tripl-dabl u prosjeku, govorili su: „Može protiv vodoinstalatera, to nije realno u današnjoj NBA ligi“. Nakon toga je to činio i Vestbruk (Westbrook), pa su ga prozivali.Treći kojem to polazi za rukom je upravo Jokić, koji bilježi najviše skokova u prosjeku (13) i drugi je u poretku po asistencijama (10,4), dok postiže 30,1 poen u prosjeku, što je dovoljno za „mizerno“ treće mjesto.Moramo li i spomenuti da govorimo o čovjeku visokom 211 centimetara koji radi apsolutno sve na parketu, pa i diže iz mrtvih svoje saigrače kojima, čini se, šampionski šampanjac iz 2023. još udara u glavu i nikako da se dozovu...

Bez premca, najbolji košarkaš na svijetu danas

Nikola Jokić: "Sombor Shuffle"

U Mostaru je ubijena još jedna žena. Osumnjičeni za ubistvo je njen partner koji je i ranije osuđivan zbog nasilja u porodici. I tada se, kao i u ponedjeljak uvečer, latio oružja. Srećom po tadašnju ženu nije bio dobro naciljao. Nažalost, Ines Žmiro nije bila te sreće.Teško ranjena iste večeri je podlegla. Nakon tog zločina koji se dogodio baš u vrijeme kampanje „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“ u Mostaru su žene hodale s transparentima u rukama. S tog hoda protiv nasilja na ženama odaslane su brojne poruke, među njima i ona: „Skoro svaki femicid je mogao biti spriječen“.Nažalost, dok se godinama organizuju ovakve šetnje, ali i protesti, na kojima su građani zahtijevali izmjene zakona, oštrije kazne za počinioce, bolju zaštitu žena, dotle se stupci crne hronike pune slučajevima femicida, a grozna statistika koja broji te stravične zločine se, nažalost, samo nastavlja. U ovoj godini je u BiH ubijeno devet žena. Pa, i da je jedna - previše je.Kristalno je jasno da smo kao društvo zakazali na svim nivoima. U našem društvu su na djelu predrasude i patrijarhalni stavovi, a nerijetko je to i u našem pravosuđu, gdje se nasilnicima i počiniocima gnusnih ubistava traže i olakšavajuće okolnosti.I, dok se na papiru mijenjaju zakoni, dok femicid još nije prepoznat kao krivično djelo, ostaje gorak okus da se gotovo ništa ne radi na prevenciji. Jer, žena koje su skončale od ruku svojih partnera ili muževa više nema. Zato je važno spriječiti nasilnike i potencijalne ubice da zamahnu rukom, šakom, pištoljem ili nožem. Nasilje se odvija pod našim krovom. U kući, u porodici u kojoj sve počinje. Među četiri zida. Vrijeme je da prekinemo šutnju. Jedino je u tome spas. A na drž

U ovoj godini je u BiH ubijeno devet žena. Pa, i da je jedna - previše je

Među četiri zida

U proteklim danima Rukometni savez BiH je riješio dva goruća problema.Prvi je bio oduzimanje poreznog ID broja koji je vraćen, a drugi je bio isplata duga bivšem selektoru muške reprezentacije BiH Ivici Obrvanu. Tako je Savez izbjegao suspenziju Evropske rukometne federacije. Ovaj dug je izmiren uz pomoć Fudbalskog saveza BiH i Vlade FBiH. Tako je u BiH rukomet spašen u posljednjem trenutku.Muška rukometna reprezentacija BiH, prije svega zahvaljujući entuzijazmu i upornosti selektora Damira Doborca, bivšeg reprezentativca BiH, proteklo vrijeme nije posustajala i igrala je hrabro i uspješno.U trijumfalnoj pobjedi prošlog mjeseca, „Zmajevi“ su srušili Grčku i došli do vrijednog trijumfa u borbi za Evropsko prvenstvo. Tom prilikom selektor Doborac je zahvalio publici koja ih je bodrila i izjavio:- Naša najveća sreća je da smo u ovako kratkom vremenu uspjeli da obradujemo našu naciju.Vjerujemo da će RSBiH nastaviti funkcionisanje u mnogo boljim uvjetima, nego do sada.Damir Doborac rođen je 5. oktobra 1980. godine u Gradačcu. Nakon bogate igračke karijere u kojoj je nastupao za Gradačac, Gračanicu, Cimos, sarajevsku Bosnu, Magdeburg, Kadeten Šafhauzen... U trenerskoj karijeri je vodio Gračanicu, sada je trener Gradačca i selektor BiH.

Zadovoljstvo je raditi s ovakvim igračima

Doborac: Napravili smo lijepu atmosferu unutar ekipe

Damir Doborac: Reprezentacija iznad svega

Na općim izborima 2018. uvjerljivo je trijumfirala SDA osvojivši 250 hiljada glasova. Bilo je to za 110 glasova više od drugoplasiranog SDP-a. I dok je na nivou Kantona Sarajevo zavladala „šestorka“, široka koalicija stranaka koje su uspjeli smijeniti SDA, na federalnom i državnom nivou matematika je pružila malo mogućnosti za zaobilaženje ove stranke. Tada su dijelovi SDP-a predvođeni tuzlanskom strujom, s Enverom Bijedićem kao najgrlatijim zagovornikom, otvoreno pozivali na koaliciju sa SDA, što je dovelo i do velikih unutrašnjih tenzija i sukoba. Ideju o ovoj koaliciji, pod krinkom „zajedničke odbrane države“, gromoglasno je podržavala SDA zajedno sa svojom medijsko-aktivističkom mašinerijom.&nbsp;Ipak, principijelni SDP-ovci na kraju su prevagnuli. Ova stranka ostala je u opoziciji. U koaliciju na državnom nivou ušao je DF, dok je HDZ, zahtijevajući novi izborni zakon, blokirao izbor novog rukovodstva u FBiH.Ova principijelnost SDP-u se dugoročno isplatila, jer je omogućila da, nakon Kantona Sarajevo, koalicija stranaka trojke nakon izbora 2022. izbaci SDA s vlasti i na federalnom i na državnom nivou.No, trojki trenutno baš i ne ide. Umjesto osjetnijih reformi, rasterećenja privrede, infrastrukturnih projekata, privlačenja investicija, uređenja sistema, etabliranja novih vrijednosti i obračuna s mračnim kriminalnim nasljeđem svojih prethodnika, trojka nam za sada uglavnom demonstrira pogubljenost, javašluk, nesposobnost, kadrovski deficit i sve češće međusobne sukobe i neslaganja.U svom tom haosu povampiruju se duhovi koji bi ponovo bili spremni sa SDA.U praksi se to već desilo u Brčko distriktu, nakon čega su SDA i SDP ušli u koaliciju i u Goraždu i Kaknju. Njihovi partneri iz trojke nisu krili razočarenja ovakvim postupcima, pa je Naša stranka i javnim pismom osudila ovakvo ponašanje SDP-a.No, sve je to, moguće, samo uvertira i lokalna priprema za ono što bi već 2026. godina mogla da bude "lubenica koalicija". Javna je tajna da mnogi unutar trojke zbog nedostatka rezultata već sada predviđaju vlastiti debakl na sljedećim izborima koji će učiniti da zaobilaženje SDA i ponavljanje scenarija iz 2022. bude teško ostvarivo.Stoga, unutar SDP-a određene struje već sada spremaju teren za budući savez sa SDA. Učinit će se to uz opravdanje da, kad već ne može drugačije, onda je bolje sačuvati kakvu-takvu vlast i tako utjecati na procese, pa makar i sa SDA, nego ostati bez ičega. Ako je u SDP-u 2018. i mogla prevladati logika da se ne prodaju principi i da se ostane u opoziciji, sada će, nakon svih fotelja i ostvarenih privilegija u prethodne četiri godine koje su sebi osigurali, vrlo mučno biti sići s vlasti.A onda možemo samo nagađati šta će biti dalji razvoj događaja. Vrlo izvjesno je puštanje niz vodu i žrtvovanje lidera NiP-a Elmedina Konakovića, koji se i najotvorenije konfrontirao sa SDA i žrtvovao za opstanak trojke. SDP bi mogao doživjeti nova ospipanja i odlazak onih koji ne bi pristali na izdaju principa, dok bi Naša stranka nakon neželjenog i mučnog tereta učešća u vlasti vjerovatno s olakšanjem dočekala povratak u opoziciju.A sve to bi bio i posljednji čavao u lijes nade da BiH može postati normalnije i zdravije društvo. Nemoj samo da bude nismo znali. Zato je prodaju principa potrebno na vrijeme spriječiti, inače bi nas ponovo mogla Sebija liječiti.

Dino Beganović: Krupni koraci

Podijeljena nacija

Izigravanje žrtve

Kris Dejl: Vjera u život van podruma

Mario Ivanković: Ruši rekorde

Sirijci neka odluče

Darja Softić-Kadenić, ministrica pravde KS: Zakon prije svega

"Zaimaju" pa se umisle

Igranje sa sudbinom

Enco Mareska: Preokrenuo sudbinu

Kolaps termoelektrane u Ugljeviku

Sevdalinka u svijetu i svijet u njoj

Nikola Jokić: "Sombor Shuffle"

Među četiri zida

Damir Doborac: Reprezentacija iznad svega

Lažni zeleni Valteri

Kolumne

Dino Beganović: Krupni koraci

Podijeljena nacija

Izigravanje žrtve

Kris Dejl: Vjera u život van podruma

Mario Ivanković: Ruši rekorde

Sirijci neka odluče

Darja Softić-Kadenić, ministrica pravde KS: Zakon prije svega

"Zaimaju" pa se umisle

Igranje sa sudbinom

Enco Mareska: Preokrenuo sudbinu

Kolaps termoelektrane u Ugljeviku

Sevdalinka u svijetu i svijet u njoj

Nikola Jokić: "Sombor Shuffle"

Među četiri zida

Damir Doborac: Reprezentacija iznad svega

Lažni zeleni Valteri