Brojni su naziv za vrijednu, ali pomalo zaboravljenu drevnu žitaricu heljdu. Zovemo je još i hajda, hajdina, ajda ili jelda. To je planinska jednogodišnja biljka koja uspijeva na području iznad 1.000 metara nadmorske visine. Heljda, zapravo, nije prava žitarica, već je voćna sjemenka u rodu s rabarbarom, ali se najčešće razmatra kao žitarica. Puna je energije i hranjiva, a ne sadrži gluten.
Heljda ima približno jednaku energetsku vrijednost kao i druge žitarice, a jedna šoljica (168 grama) kuhanog heljdinog zrna sadrži skoro 150 kalorija. U toj jednoj šoljici dobit ćemo, ujedno, čak 4,5 grama prehrambenih vlakana. Razmatra se i kao izvor vitamina B-kompleksa i magnezija, a sadrži i triptofan, koji pospješuje san.
U trgovinama možemo nabaviti prženu ili neprženu heljdu. Pri tome nepržena ima lagan, suptilan okus, dok pržena ima više zemljan, orašast okus. Boja joj se kreće od žućkastoružičaste do smeđe nakon prženja.
Seljačka hrana
Heljda je nekada, uz krompir, bila osnovna seljačka hrana s obzirom na to da je vrlo jednostavna za uzgoj, jer uspijeva na siromašnoj, veoma pjeskovitoj zemlji s dosta vlage. Danas se ova namirnica vrlo rijetko koristi u svakodnevnoj prehrani, uglavnom se zadržala u seoskim krajevima te u nekim restoranima kao specijalitet. No, kako u posljednje vrijeme jača svijest o zdravoj prehrani, heljda ponovno dobiva na važnosti, jer je vrlo zdrava i korisna namirnica.
Preradom heljde dobiva se brašno koje se može koristiti za pripremu svih vrsta jela od tijesta. Veoma je zahvalna, jer se odlično kombinira sa povrćem, gljivama i drugim žitaricama. Kod nas su se od heljde nekada pravile razne vrste rezanaca, ali to se, nažalost, sve rjeđe prakticira.
Heljdu je najbolje kuhati na umjerenoj vatri od20 do 30 minuta, otprilike u tri puta većoj količini vode, u koju se dodaje malo soli. Heljda je kuhana kad omekša, a povremeno je za vrijeme kuhanja treba promiješati. Kad je kuhana, ukoliko ostane još vode, kašu je potrebno ocijediti. U ohlađenu heljdinu kašu mogu se dodavati sir, jaja i maslac.