Aritmija je nepravilan rad srca. U normalnim okolnostima srce radi pravilnim ritmom s relativno jednakim razmacima između otkucaja. Normalna brzina rada srca (srčana frekvencija) je 60-100 otkucaja u minuti, iako se najljepše osjećamo kada je srčana frekvencija 55-85 otkucaja u minuti

Različito liječenje

Usporenje pulsa ispod 60 otkucaja u minuti označava se terminom bradikardija, a ubrzanje na 100 otkucaja u minuti ili više naziva se tahikardija. Aritmija je, međutim, nepravilan rad srca s nepravilnim razmacima između otkucaja. Pacijenti mogu osjećati aritmiju kao „preskakanje“ u ritmu srca, kao pauze u radu srca, lupanje, „meškoljenje“ u prsima, nekad kao kratkoću daha, zamor, neodređenu tremu ili nelagodu u prsima.

Veliki je broj različitih vrsta aritmije i nisu sve podjednako zastupljene u populaciji. Prema statistikama, najčešća aritmija je fibrilacija atrija (treperenje pretkomora), a nakon nje ventrikularna ekstrasistolija.

Pacijenti mogu na isti način osjećati čitav spektar različitih aritmija, a pošto se neke od njih specifično i različito liječe, neophodno je snimiti elektrokardiogram (EKG) za vrijeme trajanja aritmije da bi se odredilo treba li uopće uključivati neku terapiju, treba li uzimati lijekove ili možda uputiti pacijenta na ugradnju medicinskih antiaritmijskih ili kardiostimulacijskih uređaja, poput elektrostimulatora srčanog ritma (pejsmejkera) ili defibrilatora, ili ga uputiti na intervencijske kateterske procedure (npr. radiofrekvencijsku ablaciju).

Važno je napomenuti da značajan broj pacijenata vrlo dramatično doživljava svoje aritmije ili pojedinačne preskoke i u situacijama kada iole ozbiljne aritmije uopće nema ili je takva da ne zahtijeva uvođenje specifične terapije.

Kako dijagnosticirati

U nekim situacijama snimak rutinskog EKG-a na pregledu „uhvati“ aritmiju i tada je dijagnozu jednostavno postaviti, a time i odrediti način liječenja. Dešava se, međutim, da pacijenti aritmiju imaju samo povremeno i da se ona ne detektira kad se snima rutinski EKG. Tada pacijentu savjetujemo da snimi holter 24-satni EKG, čime se znatno povećava vjerovatnoća da se „uhvati“ aritmija.

U određenim situacijama period snimanja (holter-monitoringa) treba biti i duži, pa pacijente upućujemo na višednevni holter EKG (dvodnevni, trodnevni, petodnevni, sedmodnevni) monitoring u trajanju 10 ili 14 dana.

Može se raditi R-test

Pacijentima se može raditi i R-test, u kome se EKG ne snima kontinuirano holter-aparatom, nego se pacijentu ustupi na korištenje aparat koji pacijent aktivira onda kad osjeti aritmiju. Aktiviranjem aparata snimi se EKG u vrijeme pojave aritmije. Pacijenti ove aparate drže kod sebe tokom jedne do dvije, pa i do četiri sedmice i mogu snimati svoje srce u više navrata. Ti snimci se poslije analiziraju od kardiologa i utvrđuje se karakter aritmije. Nekad je od velike pomoći da pacijent, kada osjeti aritmiju, ode do najbliže ambulante i snimi EKG za vrijeme trajanja aritmije. Kasnije taj EKG snimak prezentira kardiologu na analizu.